Nisam ni sumnjao da će ovakav tekst uslijediti nakon debakla sa „privatizacijom“ Petrokemije d.d. Činjenica je da se Petrokemija nalazi u izuzetno teškoj situaciji, sa ozbiljnom prijetnjom stečaja, a to znači gubljenja radnih mjesta i ukupne poslovne pozicije te konačnu likvidaciju. Rezultat je to u ovom trenutku gotovo „pojedenog“ upisanog kapitala, kratkoročnih zaduženja koja značajno nadmašuju potraživanja i nedostajućeg „živog novca za nastavak poslovanja. A „privatizacija“ nije od sada. Počela je ona „ istina potiho“ ,ali je počela već davno prije, nastavila se sve ove godine, da bi kulminirala fijaskom vladinog Povjerenstva. Ili sam možda i sam „nasjeo“, jer možda je u „igri“ neki novi „spasitelj“ na oprobani „hrvatski način“ koji će za jednu kunu dobiti sve, a sve ovo je bila samo „predigra“ da se firma totalno osiromaši i dovede pred kolaps (čitaj stečaj), kako bi se novi „spasitelj mogao pojaviti. A da ne bi bilo zabune, stečaj je vrlo ozbiljna zakonska kategorija, u kojoj prvim danom početka stečajnog postupka svi zaposleni dobivaju bezuvjetan otkaz, društvo prestaje sa svim poslovnim aktivnostima (u stečaju se ne smije baviti svojom osnovnom djelatnošću, osim vremenski ograničeno, ako je neku već započetu aktivnost prije stečaja nužno zbog prisutne obveze završiti), a gdje stečajni upravitelj može dio bivših radnika privremeno zaposliti da taj posao završe. Glavna zadaća stečaja je obaviti, kroz prijavljena dugovanja i potraživanja i raspoloživu imovinu sve moguće naplate i sva moguća podmirenja, te utvrditi, postoje li uvjeti za stečaj sa preustrojem. Kako je za ove radnje potrebno zakonom predviđeno vrijeme, a ono bi, uz najboljeg stečajnog upravitelja, trajalo minimum 90 dana, a vrijeme je za opstanak društva najvažniji faktor, to je iako teoretski moguć, stečaj sa preustrojem praktički nemoguć. Naime nije problem u stajanju držati tehnologiju, jer obzirom na stanje, gotovo svako postrojenje društva, može se, sa nešto problema ponovo vratiti u rado-proizvodnu poziciju. Problem je aktivan izostanak sa tržišta. Već i 90 dana izostanka sa tržišta, praktički onemogućuju povrat, jer na tržištu već prisutni igraći „samo čekaju“ taj trenutak. Konačno svakom, tko je pratio ovu „privatizaciju“ jasno je da zainteresirani „igrači“ nisu bili nikakvi „strateški partneri“ već „kupci“, koje je samo interesiralo da sa što manje novca preuzmu tržište Petrokemije i „usput dignuti“ nešto novca „raubanjem“ postojećih postrojenja društva. No da se vratim na temu. Kroz niz godina tvrtka je siromašena pod Upravama koje nisu postavljale Marica i Barica, već isključivo Hrvatske vlade uz potporu radnika personificiranih kroz sindikat i „radničke deputate“. Za svo vrijeme osim sporadičnog populizma kroz „mahanje stožerom“, i nestručnog „blebetanja“ o skupom plinu, hrvatskoj poljoprivredi, tržišnom okruženju i svjetskim trendovima u proizvodnji gnojiva, i naravno sudjelovanja u NO ili oko njih, ni jedne prijave, ni jedne sumnje u malverzacije i nesavjesno poslovanje, a gubitci su samo rasli, kao i neke „ imovinske kartice“. No ništa nije gotovo kad je gotovo. Ima lijeka za Petrokemiju ma što tko mislio i govorio. No treba imati snage priznati i doživjeti vlastitu katarzu i podnijeti odgovornost. Jer Petrokemiji u ovom trenutku ne treba ni Uprava ni NO, ni restrukturiranje ovog tipa. Petrokemiji treba krizni Upravitelj i Plan poslovanja u kriznim uvjetima. A to znači suspenziju svih prava na određeni period, novu organizaciju za krizno poslovanje, „kresanje“ svih nepotrebnih troškova, maksimalna energetski učinkovita proizvodnja, prodaja svuda i pod svaku cijenu, bitka za količine i cijenu plina i bespogovoran rad svih zaposlenih. A to nije jednostavno, jer moraju nestati sve „veličine“ i samo bespogovoran rad i iskustvo mogu biti mjerilo pozicije. A pitanje zaposlenih u tim okolnostima uopće nije pitanje, već će samo svako moći raditi ono za što je najbolji, ili će morati otići. I na koncu,ako treba, zašto ne i predstečajna nagodba.