Radic kao ni Oppenheim nisu adekvatni sugovornici o ovoj temi. Njihovo znanje se najbolje vidi kroz poslovanje njihovih tvrtki kojima su na celu. U HRV ne mogu opstati gradjevinske tvrtke s netransparentnim i kriminialnim poslovanjem koje su ugodne zivjele preko poslovanja s drzavom i provizijama politicarima. Ima tvrtki koje su na stabilnim osnovama i nemaju problema s poslovanjem, a neke mogu konkurirati i samostalno za poslove u inozemstvu sa strateskim partnerom. Pa nece se netko tko radi transparentno udruzivati s onima koji samo stvaraju probleme i u savezu s drugima vide izlaz. Konzorcij se moze stvoriti samo tako da neke hrv tvrtke prestanu postojati tako da oni koji znaju i hoce raditi transparentno imaju jos vise poslova i prihoda.

zašto ići u konzorcija, pa raditi po Rusiji? Puno jednostavnije je otvoriti predstečajnu nagodbu, pa opljačkati vjerovnike. Koliko posla treba odraditi za zaraditi 1 milijardu kuna, a koliko za otpisati dugovanja u istom iznosu? Puno je lakše doći do te milijarde kuna kroz predstečajnu nagodbu! Dakle, iz hrvatske perspektive, konzorcij nije dobar izbor.

g. đukan je napisao tu studije prije 10 godina. tada je to još imalo smisla, no za nesposobne menadžere poput radića i oppenheima vrijeme je stalo u trenutku kad su oni zasjeli u svoje fotelje.

svijet se jako mnogo promijenio u međuvremenu, dok se u hrvatskoj tok povijesti zaustavio.

konzorcij sastavljen isključivo od bivše-jugoslavnskih tvrtki zvuči dosta utopijski, nitko od njih nema više dovoljno znanja da vodi veliki građevinski biznis, jer naprosto nema ni mogućnosti da su u bivšoj-jugoslaviji razvijaju ta znanja – tržišna ekonomija je spriječena, a te tvrtke su odustale od ozbilnog biznisa u inozemstvu, lakše im je raditi “na domaćem tlu” s nabijenim polu-monopolskim cijenama u talu s političarima.

da su pokušali napraviti konzorcij pola-pola s zapadnim tvrtkama, još bi se reklo da nešto pokušavaju, no ovako to izgleda samo kao žal propalih direktora za prošlim vremenima.

baš me zanima kako će proći ti u sočiju, zapadnih tvrtki tako faktički i nema, jer je naplata posla čista lutrija koja ovisi o političkoj volji, a nije nemoguće ni da će im umjesto novca ponuditi ugljen.

u “zlatna vremena” tvrtke poput industrogradnje i ingre išle su na iste tržišne niše kao i zapadne tvrtke, i često im uzimale poslove ispred nosa. no u ta “mračna doba” drugovi su sjedili u komitetima i krali nasitno, a ne na krupno kao danas, a nije im bilo ni na kraj pameti na ključna direktorska mjesta gurati nesposobne politkante.

Problem je u našoj zakon o gradnja

Klastiranje je samo dokaz kako je građevinska sektor trulo sa korupcijom.