Što mislite, da li je arogancja, danas prisutna kod svih bogatih i močnih. Tu preferiram političare, a i neke privrednike, (tajkune), njihova privilegija? Iskazivanje bogatstva i moči? Ili jednostavno odraz ljudskog karaktera, odnosno njegove inteligencije? Da li ta arogancija se iskazuje na naćin; kako se govori? ili što se govori?

Sistematskim podržavanjem krivih vrijednosti u društvu i neadekvatnim sankcioniranjem prekršitelja uspjeli su pojedinci bez moralnih kočnica (jer je sistem zakazao) u svojem uzlaznom hodu i zauzeli pozicije moći te okrenuli standarde prema svojim mjerilima. Ne kažem da su svi privrednici, niti svi političari dio toga … bilo bi i opće žalosno, ali da su u ovom trenu u znatnom broju -da. Arogancija je odraz inteligencije, kulture, obrazovanja, morala i postaje model naglašavanja svojih sposobnosti (možda i sami počinju osjećati svoju nesposobnost nošenja sa proizvedenom situacijom). Vrijednost općenito predstavlja sumu uloženih vrijednosti (rada, sirovina, energenata) u cilju stvaranja nove vrijednosti. Nastavno ovoj postavci, dobivanje nečega bez uloženog rada, u podsvjesti posjednika dobivene vrijednosti .. jednaka je uloženom radu (odnosno 0). Iz istog razloga izgubiti to nešto ne predstavlja za takvog pojednica nikakav gubitak (samim time nema ni potrebnog truda u pokušaju održavanja u životu mase privrednih subjekata proizašlih iz neadekvatne privatizacije). Jedini put takve grupacije je rasprodaja što se prodati da i unovčiti tu vrijednost koju kasnije može prikazati kao plod svoje uspješnosti. Briga za nastavak stvaranja novih vrijednosti, radna mjesta, budućnost novih generacija … to se njih ne tiče. Intelektualni sklop ne dozvoljava shvaćanje da bez stvaranja nema novih vrijednosti, bez novih vrijednosti nema radnih mjesta, bez radnih mjesta nema zatvoranog potrošačkog kruga. Drugi dio kroz privilegije uvoza nadomješta nedovoljnu i skuplju domaću proizvodnju (ostvarujući poprilične privatne profite) dok kroz globalizacijski bankarski sistem upumpava se neproizvedena vrijednost i stvara zadužena nacija. Politička struktura koja isto tako linijom podobnosti uzdiže cijelu skupinu nesposobnjakovića nema nikakve vizije budućnosti i dovodi kroz sistem mita političke predvodnike u poziciju privatnog bogaćenja i zanemarivanja osnovne zadaće (opće dobro).
Jasno je da sada nedostaje ideje, ali još žalosnije, nedostaje i kapitala svakim danom sve više jer pojedinci koji su se okoristili i onako su nesposobni (najveći dio njih) i polako nestaje i ono malo šanse da se pokrene društvo. U cijeloj priči čim nisu poticane realne vrijednosti tonemo još dublje.

Mišljenja sam da današnji čovjek u ovoj našoj Republici Hrvatskoj, naprosto ne može, ne smije i ne treba reći uopće, da je za bilo što, ZAKAZAO SISTEM. To je postalo čak degutantno, i ne primjereno u svim sferama dostojanstva čovjeka. Nevjerojatno je da, ma što god da se dogodi na temu trenutnih političkih događanja u nas, mi ćemo ostati pasivni posmatraći, sa ovakovim, koje kakvim blogerskim, kuloarskim komentarima, koji apsolutno nemaju nikakvog smisla niti niti značaja u pomoći pri rješavanju bilo kakvih pitanja, problema i inih drugih događanja. Ne mogu a da se ne sjetim te 1991. za mene i meni iste ljude, jako značajne godine. Niti jedan od nas nije ušao u taj rat da bi iz njega izvukao nekakvu korist, već da bi spasio glave svojih obitelji, pod cijenu vlastite. Nismo znali da čemo pobjediti, ali ušli smo dragovoljno u sve to. Nadali smo se, vjerovali. Kada se to i ostvarilo, umjesto radosti u pobjedi dobroga nad lošim, s punom odgovornošću kažem, sada bih više volio da sam ostao negdje na prvoj crti, barem ne bih gledao ove gadosti kaje nam se serviraju.

Pod pojmom SISTEM podrazumjevam niz međusobno povezanih elemenata (unutar čega čovjek je sastavni dio, te stoga i presudni inicijator aktivnosti tog sistema), tako da izraz se može slobodno napisati i kao -čovjek je zakazao.
Međutim, ne govorimo o propustu jednog pojedninca, jer u okolnostima funkcioniranja SISTEMA, propust jednog elementa korigirati će drugi (pod uvjetom da rade ono što bi trebali raditi) a tu funkciju kontroliraju ljudi koji bi trebali biti profesionalni, moralni, odgovorni.
Vratimo se na konkretni primjer od prije par tjedana kada se desila situacija da Ministar jednog ministarstva ne osjeti moralnu, profesionalnu ili inu odgovornost za potpuni raspad sektora kojeg bi trebao upravljati i sam ne podnese ostavku, a onda o tome raspravlja vlada i ponovno ne poduzme nikakvi konkretni potez i na kraju Sabor o istoj temi donese odluku o ostanku istog ministra na fotelji bez ikakvih posljedica. Kako nazvati to nego Sistemskim raspadom. SRAMOTA, kao pojam ne postoji u rječniku većine javnih djelatnika, moral je pojam kojeg koriste u odnosu na treća lica i žalost što na kraju moramo mi birači prihvatiti činjenicu da smo sami izabrali te individue.
Dvoličnost, licemjerstvo, nemoral, pohlepa može rasti do određene mjere (povjest to potvrđuje) ali u svemu ima mjera do kada je to održivo. Ne bude li došlo do ublažavanja tih elemenata prije ili kasnije, novi elementi borbe za korigiranje tog zla isplivati će na površinu i uvesti nas u eru destrukcije (ono što u konačnici dirigenti globalizacije žele postići radi novih ciklusa profita na leđima naivaca). Jesmo li dovoljno providni da tome stanemo na kraj prije nego bude prekasno, budućnost će pokazati.