Jedna od točnijih tvrdnji bez daljnjeg. Iz jednog drugog žalosnog razloga, što si tu ulogu preuzimaju ljudi koji su odgojeni unutar jednog drugog tipa društvenog uređenja – jednostavno ne snalaze se ponajbolje. Drugi dio leži u činjenici da oni koji se odluče na gospodarenje -tu odluku donose radi rješavanja svojih osobnih a nikako općih duštvenih problema. Dio onih koji su naučili *gospodariti* na ovim našim prostorima – uglacnom je na krivim temeljima (mito) to isto iskustvo prenesli su unutar visoke politike. Ona druga manjina kandidata koji su temeljili svoje poslovanje na tržišnim principima osuđeni su ili na propast na domaćem tržištu ili preživljavanje na inozemnom sa ogromnim domaćim opterećenjima (birokratskim, poreznim, carinskim).

Zaista ću pokušati biti objektivan, mada to nitko nismo. Ali ni subjektiviziam nije laž. Dakle, u većini Vašeg poimanja stvari se slažem, ali, zbog čega ne samo Vi, već svi mi, globalno gledajući, uvijek tražimo nekakvo opravdanje za nešo učinjeno? Pa budimo realni, MI BIRAMO. MI ŠUTIMO. Šutnja je tradicionalno, odobravanje učinjenog, i ljudi “RADE”!!! I onda kada netko odradi nešto, u pravilu uvijek loše, mi ga još opravdavamo, čak štoviše, vrlo ćesti i nagrađujemo. Sada nam je kriv odgoj “onog” sistema. Pa nitko NAS nije pitao hoćemo li kapitalizam ili ne, ljudi na vlasti su donijeli tu odluku, bez nas. Za pretpostaviti je, da su znali što rade. Sada što je od toga ispalo nešto sasvim drugo. Kriv odgoj. Draga prijatelj/ice, mi smo za to krivi, ne oni, a Boga mi ni odgoj “onog” društva.

Ponovno, i ja se slažem sa pretežitim djelom teza iznesenih na moj komentar. Krivi jesmo svi dokle god šutimo i ne poduzimamo ništa u cilju mjenjanja stanja. Ja sam svoj pokušaj doprinosa u tom traženju kritične mase okušao upravo ovim pisanjem i pokušajem procjene stanja javnog mišljenja. Demokracija podrazumjeva volju većine.
Dokle god većina ne postane svijesna postojanja problema, do tog trenutka demokratskim putem neće se tražiti rješenje. Ona sitna manjina koja je profitirala unutar takvih krivih postavki, brani i braniti će i dalje status quo, na opću žalost i po cijenu propasti cjelokupne ekonomije. Sitnim novcem kupuju se glasovi birača koji su ušli u žrvanj kompromitacije i to je njihova garancija opstanka na vlasti. Realno, treba reći ljudima da za izlaz iz krize treba raditi više, ulagati u tehnologiju i znanje, a da plodove rada, bolje organizacije, veće profesionalnosti itd. mogu očekivati tek u slijedećem mandatu (možda?). Tko će od realnih glasača birati takvog proklamatora (oni koji su prodali svoj obraz i omastili brk sigurno ne) a isto tako i masa drugih naivaca koji su omču dugova navukli sami sebi na vrat (u pokušaju oponašanja većine i dokazivanja svoje vrijednosti preko mateijalnih dokaza) tako da realno gledano takav program je utopijski sa gledišta prolaznosti u našim konkretnim okolnostima.
Ja ne bacam krivnju na prethodni sistem, nego samo konstatiram da nije postojao odgoj i obrazovanje za funkcioniranje u kapitalizmu. Problem trenutnog stanja je upravo u tome što se cijelo vrijeme prebacuje krivica između lijevih i desnih sa jednim generalnim dojmom da se ta borba provodi iz jednog primitivnog razloga -borbe za vlast. Jako mali broj kandidata na političkoj sceni provodi obećanja iz predizborne kampanje iz prostog razloga jer su neostvarive.
Želimo li nadoknaditi zaostatak od 20 i više godina neadekvatnog tehnološkog obnavljanja + promjene u kadrovskoj politici gdje kadrove kvalitetnih i konkurentnih znanja treba tek formirati (pitanje gdje i sa kojom predavačkom strukturom) treba nam konsenzus svih snaga u društvu bez podjela na lijeve i desne, sindikate, realni i nerealni sektor i svi zajedno krenuti u željenom pravcu. A pravac si može odrediti tek po definiciji vzije kakvo društvo želimo. Svakim danom opcija je sve manje jer nam dužnička omča limitira sve više i više mogućnost samostalnog odlučivanja.

Ocijena pojedinca o nekakvom stanju nečega, naravno da je neizostavno potrbna, čak što-više. Ali, što i sami kažete ocjena većine je bit cijele priće. Želio bi Vam postaviti jedno pitanje, naime oboje smo svjesni činjenice da ova država ne može otići u pravom smijeru bez prizvodnje. Izvoza proizvedenog. Naravno uz realnu popunu domaćih potrba da nitko u našoj državi, doslovno ne bude gladan. Složit će te se samnom da ih ima.E sada, što mislite, da li smo, naravno ne mi, govorim globalno, stavili tehnologiju ispred humanosti?

Gledano globalno, mediji, politički i ini lobiji poslušni su djelatnici globalne megastrukture koji svim dostuopnim sredstvima nastoji navući masu u materijalističko-potrošački začarani krug. U takvom jednom okruženju humanost nema šta tražiti. Profit kao osnovni pokretački element, iskoristiti će tehnologiju za postizanje većih brojčanih iznosa, ulagati će se dodatna sredstva u pronalaženje novih tehnoloških rješenja ali moj osobni stav jeste da humanost dolazi na dnevni red samo ako iz toga netko može izvuci materijalnu korist. Upravo taj gubitak moralno -humanističke konotacije dozvolio je mogućnost da pojedninci bez limita isplivaju na površinu i postanu reprezentanti i da ih društvo prihvati kao primjer za pokazivanje. Pogledajmo samo naše medije, koliko vremena dnevno posvetimo stvarima i događajima koja nemaju nikakvu moralnu niti humanističku notu, uzdizajući u centar pažnje pojedince koji bi u nekim normalnim okolnostima trebali biti predmet primjera sramote, nemorala, nekulture pa sve do limita sa umobolnim. Pitajmo se svi zajedno, u svojim toplim domovima da li pravovremeno interveniramo i zaštitimo svoju vlastitu djecu od utjecaja takvih tendencija. Očito ne dovoljno, jer u suprotnom takve elemente tržište bi maknulo sa repertoara (ako nitko to ne prati, kupuje, oponaša).
Tehnologija daje mogućnosti aplikacije tehničkih otkrića u cilju brže, jeftinije, kvalitetnije i ine proizvodnje ali u krajnjoj liniji povećanja profita u jedinici vremena. Upravo radi toga tehnologija je dobrodošla globalnim igračima.
Pozivanje na humanost, moral, ljudska prava, glbalna industrija iskoristiti će u uvjetima otvaranja novih tržista, gdje će pod istim paravanom donjeti viškove proizvodnje koje drugdje ne može plasirati i otvoriti mrežu okupacije pod krinkom humanitarne pomoći. Tijekom distribucije te iste pomoći, upoznaju se lokalni centri moći, ključne osobe koje mogu provesti ciljanu okupaciju. Za sitni novac pojedninci skloni pohlepi i osobnom materijalnom boljitku provedu bankrot vlastitog naroda a da u mnogo slučajeva toga nisu niti svjesni.

Ako ja dobro razumijem napisano, a uvjeren sam da,da. Tada ispada da je ovo društvo, globalno gledajući, jednostavno rečeno, robovlasničko društvo umotano u celofan, s mašnicom na vrhu. Strašno. Društvo kojim manipuliraju pojedinci ili grupe pojedinaca, a sve u svrhu vladavine moči, i kapitala. Nekada je “Stari kontinent” bio izvor inovativnosti, vizionara, rada i proizvodnje, da bi “sve” to s vremenom prenijeli u Ameriku. Sada se iz te Amerike naprosto copy-paste sistemom, prenijela nama natrag, potrošnja. Smisao je vrlo jednostavan: “Zašto bi ja radio kada ima toliko jeftinog rada.” Mislim da Amerika nije autor takovih ideja, već Europa. Uvjeren sam da bi se nekakvom dubljom analizom povijesti došlo do točnog saznanja i odakle smrdi. Mogu nagađati, ali nije dobro osuđivati bez adekvatnih argumenata. Možda sam predaleko otišao sa razmišljanjem? Pitam se samo, kolko smo sposobni da naproto iziđemo iz svega toga na najbezbolniji način. Radi naše mladosti, djece, budućnosti.

Humanizam ne može naglo promijeniti cijeli svijet i život svih ljudi,
ali može mnogima učiniti život podnošljivijim i dostojnijim,
a pojedincima i znatno boljim.

Budućnost može biti onakva kakvu je mi, uz spoznaju što više njezinih mogućnosti,
želimo stvoriti…

Olga Carević

Idemo malo navesti nekoliko primjera dnevnih događaja koji traže pojašnjenje. Nobelova nagrada za mir dodjeljena je prije par dana predsjedniku države koja je pokretač dvaju ratova pod krinkom demokracije a u stvarnosti želi se preuzeti kontrola a time i prfit od dva unosna biznisa -nafta (Irak) i droga (Afganistan). Jeli taj predsjednik objavio da sutra njegove trupe napuštaju te destinacije i prepuštaju ovlasti lokalnim snagama zajedno sa tehnologijom i opremom koju su globalizacijske firme (bolje rečeno sponzori istog sukoba) donjele radi crpljenja nacionalnog blaga, te je tim djelom skrenuo pažnju na sebe kao mirotvorca. Nije, ne znam koji je to elemenat iz povjesti njegovih predsjedničkih odluka tome pridonio. Problem koji stoji iza toga jeste da on kao pojedinac to na može niti napraviti (u jednu ruku i treba biti tako) ali i svi oni koji unutar tog kongresa daju svoj glas moraju braniti interese svojih sponzora. Prdsjednik te zemlje radi dobro u interesu svojih građana, otvara im nova radna mjesta na novim ratnim poljima, jer ukoliko ih ostavi kod kuće ima problem kuda sa njima. Velika većina industrije iz razloga profita po pitanju jeftinije radne snage preselila je na drugi dio kugle zemaljske. Kada treba, iz ničega se stvori novi neprijatelj koji vreba i kojeg treba u korjenu sasjeći a istovremeno javnost ne pita -da li je to ispravna odluka?
Želimo li dobiti odgovor na pitanje tko je to i odakle se kreira ova današnjica -najprije odgovorimo na pitanje koji od slijedećih komponenti ima najveću ulogu u dnevnom životu – ljubav, vjera u Boga, poštenje, rad,humanost, zdravlje, …ili NOVAC. Po meni je to novac, a preko novca i moć – odgovormo li na pitanje odakle dolazi ili bolje rečeno kome oslazi profit od zarade dati ćemo i odgovor tko nas usmjerava tamo gdje idemo. Želimo li se boriti za humaniju budućnost naše djece, a ujedno i za slabiju moć onih koji danas vode svjetsku ekonomiju (stvarajući svakim danom sve više njih nesretnima i do groba zaduženima) krenimo već danas. Pogledajmo sliku Hrvatske prije 20 godina i danas. Da, napravilo se dosta sa stajališta infrastrukture, fasada, vanjština – šta se je sa druge strane desilo sa ljudima iznutra -nezadovljstvo, depresije, nasilje na ulicama bez povoda, nestao je osmjeh sa lica, utrka sa samim sobom i svojim životom. Ljudi su u ona vremena imali malo ali je to malo bilo njihovo. Pogledajmo postotak onih koji mogu mirno otići spavati bez straha u mislima da li je njgovo radno mjesto još uvjek otvoreno u zoru kada se probudi. Hoće li imati za slijedeću ratu kredita i zadržati svoj uvaženi status u društvu uspješnih (govorimo uvjek o vanjštini). Nema ni govora o tome što se sve desilo sa obitelji kao osnovnoj zajednici društva koja je omogućavala sve prirodne preduvjete za -nastavak vrste.
Da skratim – probudimo skromnost, humanost, strpljenje, ljubav i prenesemo li to na dovoljnu brojnost imamo šanse (pod uvjetom da nas na tom putu ne proglase državnim neprijateljem broj jedan i osude na smaknuće jer ne trošimo dovoljno, ne uplaćujemo loto listiće, ne dižemo kredite za skijanja, ne uklapamo se u proračunske projekcije statistike i sto je najgore mislimo svojom glavom a ne povodimo se serviranim informacijama…..

HUMANIZAM nije kora kruha, za razliku od novca što se vrlo jednostavno pretvara u tu koru kruha. Hoću reči, humanost neće a i ne treba ništa mijenjati, čovjek, bilo kao individua, bilo kao zajednica može promjeniti svoje nekakve definirane, (nametnute ili to ne, vlastite) ciljeve, prioritete, domete, navike, (moralne i koje to nisu),potrebe, osječaje ljubavi i mržnje, religiju ali ne i vjeru. Mnogo toga bi se moglo nabrojati promjena koje bi čovjek MORAO mjenjati, da bi se nekakvi odnosi u društvu promjenili, i sveli na ono ne tako davno, i mnogima još uvijek poznato: “ČIST OBRAZ, ČAST I POŠTENJE”. Moral kao osnova humanizma bi trebao biti svetionik u ovom mrklom mraku kapitala. Na našu žalost, nametnute nam vrijednosti kapitala, izbacilo je na površinu onu najveću ljudsku i ne samo ljudsku, intelektualnu vrijednost, pod nazivom PRILAGODBA. Znate, danas biti human, u nekakvoj svojoj osnovi može a u puno slučajeva to i je, velika bol, patnja, muka. A imati novca, zamislite koji paradoks. Mislim da je problem uvijek i takav će i ostati sve dok se ne shvati kontroverza u pkušajima zajednice da mijenja pojedince, umjesto da se cijela zasjednica simultano mijenja i prihvati ideju humanizma kao idejni i vodeći pokretać življenja. Da nešto krivo ne protumačite, humanizam je ideologija, načelo, kodeks i kao takav naravno da nije toliko produktivan u onom materijalnom smislu kao što je to rad, tehnologija. Ali da mora biti ispred svega, mora! Da su te postavke funkcionirale kroz povjest, danas nebi bilo Haškog suda, i inih sudova, satanaka u Kopenhagenu, Kjotu, Nobelovih nagrada za mir onoma koji proizvode nemir, i što ti ja znam čega sve. Zamislimo se, nad našom dječicom, što tek njima nosi ovakva budučnost kraj ovakvih očeva i majki.

Linija manjeg otpora. Od tehnike, mehanike fluida, protoka struje, … do ponašanja čovjeka u svakodnevnom životu. Zašto bi pojedinac izabrao teži put kada postoji prečac. Iz ovog elementa sa jedne strane i tehnološkog napretka sa druge strane doveli smo u svoje domove mogućnost koju i u ovom trenutku koristimo (internet)u različite svrhe.
Nobel je imao najbolju namjeru kada je otkrio i patentirao dinamit (njegova primjena u rudarstvu i građevinarstvu dala je revolucionarni iskorak) ali isto tako postao osnova za masovno uništavanje ljudskih života upotrbom u vojne svrhe. Internet je isto tako napravio revoluciju u kapitalističkom svijetu. Pojedinci se u nastojanju ostvarivanja vlastite materijalne dobiti poigravaju sa sudbinama milijuna ljudi bez potrebe da ih se pogleda u oči. Upravo taj indirektni kontakt kao posljedica tehnološke inovacije dao je ogromni doprinos gubitku humane komponente unutar businessa.
Slažem se u potpunosti da trebamo raditi na tome da moral treba dobiti na važnosti. Cjelokupnoj zajednici morala bi postati jasna nužnost povećanja važnosti morala ukoliko želimo ostaviti održivo okruženje za buduće naraštaje.

Ima nešto u mom životu , što mi je jako žao, a to je, da nisam upoznao nikada jednu grupaciju ljudi koja, načelno govoreći, ima sličan ili jednak zajednički stav, oko neke tako bitne stvari kao što je čovjek. Možemo naklapati u beskonaćnost na ovu temu, u nekavoj biti, to postane mlačenje prazne slame. Mislim da je upravo tu poanta svega. Nekada razmišljam da mi je drago što više nisam mlad, pa da se sekiram o vlastitoj budučnosti. Sada se sekiram o drugima a to je ipak "lakše", ma koliko teško bilo.