Dok će naša precijenjena maslinova ulja koštatti duplo više i još više od inozemnih neće biti ni pravog napretka na području maslinarstva.
Ako iz španjolske i italije ekstra.djev. masl. ulje može koštati 30kn 1L sa svim troškovima koliko ih je trebalo da dođu u HR, onda ne shvaćam cijene od 65kn i više za “lokalno” ulje.

Sustav poticaja u Španjolskoj i Italiji pridonosi dampinškim cijenama poljoprivrednih proizvoda s kojima se naši jadni proizvođači ne mogu nositi.

Čak ni kada dobiju puni iznos poticaja, a kamoli kada im otfikare milijardu ili 35 posto.

Ulazni su troškovi golemi, ali žalopojke ne pomažu jer je na čelu poludjeli premijer koji danas u Saboru govori da bi volio čuti konkretne prijedloge.

Eto, Hrvatska poljoprivredna komora predložila je Liniću i Milanoviću, koji seljake nije htio ni primiti, da se neisplaćeni poticaji nadoknade smanjenjem PDV-a na repromaterijal te još nekim mjerama koji bi pomogli hrvatskim poljoprivrednicima u borbi sa zapadnoeuropskom “aždajom”.

Svi su prijedlozi odbijeni!

Već u startu greška u koracima, 65,-kn u rinfuzi??? Nikada naš proizvođač sa malom proizvodnjom ne može biti konkurentan Europskom,sa poticajima ili bez.

To što dolazi iz Italije ili Španjolske uglavnom nije djevičansko ulje već je nekoliko puta deflorirano.
Dio tog ulja dolazi sa sjevera Afrike gdje košta 12 kn .
Onda ga Talijani prepakiraju i uvale našima po 24kn.
A naši zaračunaju maržetinu i PDV i to je to .
Probajte !
Usporedite uvozno ulje koje ste platili 30 kn sa pravim domaćim uljima!

*Neznam kakvo će ulje biti u uljomatu po 65kn.

Osobno kupujem privatno ulje u Dalmaciji (Murter) i plaćam ga 80kn.
Meni ta kvaliteta vrijedi 80 kn.

Pero, nije istina.

Sustav kontrole ne dopušta da se ekstradjevičansko ulje razrjeđuje.

Ipak je on u Španjolskoj i Italiji na višoj razini.

Mirokse, mala proizvodnja ima goleme prednosti u odnosu na veliku jer pridonosi očuvanju starih tradicija proizvodnje koje su u ovoj eri konzumerizma gotovo na izdisaju.

Treba inzistirati na ekološkoj proizvodnji, platiti proizvod i skuplje jer se tako štiti domaća proizvodnja i čuva okoliš.

Što nama vrijedi vrhunsko Todorićevo maslinovo ulje iz Istre kada su u njegovoj proizvodnji tlo i biljke zatrovani pesticidima.

Na kraju ćemo to skupo platiti jer uništavamo bioraznolikost koja je jedna od rijetkih hrvatskih prednosti.

Eto, pogledajte kako se uništava domaća proizvodnja!

—————-

Grožđe u Pojezerju, najvećemu dalmatinskom vinogorju, doslovno propada. Prodaja ide slabo ili nikako.

Vinarija ne otkupljuje ništa, a i što otkupi, ne plati. Ništa nije bolje ni na tržnicama dalmatinskih gradova, Splita, Zadra i Trogira, gdje se grožđe s područja smještenog između Ploča i Vrgorca također ne može prodati. Na nekoliko milijuna trsova vranca, plavke, merlota i drugih kvalitetnih sorti, grozdovi su počeli truliti pa se vinogradari pribojavaju da će propasti cjelokupan ovogodišnji urod.

Dok jezersko grožđe propada, po Dalmaciji se naveliko trguje onim makedonskim, koje je stiglo tko zna kakvim kanalima. -Ovo je katastrofa. Ne znam što bih vam rekao, plaćamo danak Europskoj uniji – tim nas je riječima dočekao Ivan Iko Petrušić, najveći vinogradar u Otrić-Seocima. Njemu bi moglo propasti više od 10 vagona kvalitetnog bijelog i crnog grožđa, koje nigdje ne može prodati.
Kiša pala na vruću zemlju

– Eto, ove godine sam uspio prodati manje od vagona grožđa. Sin mi vozi u Zadar, Split i druge gradove, ali sve je to slabo. Ovo je propast našega vinogradarstva, kome je to u interesu, Europskoj uniji ili Hrvatskoj? – pita se Petrušić, koji traži proglašenje elementarne nepogode jer mu grožđe propada na trsovima.

– Koja nas je muka snašla! Em što se ne može prodati, em sagnjije na lozi. Mučili smo se do prije dva-tri dana, trgali, vozili po pijacama, vraćali doma, ali ovo sada je propast. Koje dobro i krasno grožđe, stat pa gledat. Victoriji nema premca – govori Iko Petrušić, koji ne vjeruje što je snašlo njega i ostale vinogradare Pojezerja.

– Valjda je bila vruća zemlja, pa na to pala kiša i eto ode naša muka – reći će Petrušić koji svoje grožđe prodaje u Zadru.

Mislio je da će tamo bolje proći jer na splitskom TTTS-u vrlo loše ide. Ali prevario se. Za vikend su uspjeli prodati tek kojih stotinjak kilograma kvalitetnog merlota po pet kuna za kilogram, dok se ostale vinske sorte, vranac, plavina ili bijelo grožđe, kreću oko tri kune. Jezerski vinogradari nisu ljuti na ministra Slavka Linića i fiskalizaciju. Imaju sve papire za prodaju, opremljeni su i za izdavanje računa, ali ih, nažalost, nemaju kome pisati. Njih je, po svemu sudeći, dokrajčio uvoz iz Makedonije.

Makedonsko grožđe se prodaje ispod tri kune, pa ljudi koji žele vino praviti u svojim konobama kupuju ono što im je jeftinije, bez obzira na kvalitetu, koja je neusporediva.

– Problemom uvoza trebaju se pozabaviti državni organi, ali sve su to lobiji. Grožđe se u Makedoniji kupuje po 1,5 kuna za kilogram i uvozi u Hrvatsku. Bog zna kako, a najvjerojatnije vinsko grožđe deklariraju pod stolno – jednoglasni su pojezerski vinogradari koji ove jeseni neće imati novca ni za platiti zaštitna sredstva i gnojivo.

Jedini spas za hrvatske poljoprivrednike nije uzgajanje monokultura na golemim površinama, natopljenih tonama otrova, nego razvijanje malih gospodarstava koja će se baviti uzgojem autohtonih sorata što su stotinama godinama prisutne u određenomu kraju.

Ekološki pristup poljoprivredi, isključenje pesticida i umjetnih gnojiva, pridonijet će stvaranju vrhunskoga proizvoda za koji će se naš narod otimati.

Jasno, tu je i potebna edukacija jer treba pobuditi čovjekovu svijest da počne brinuti o bioraznolikosti, očuvanju malih imanja, prehrani čistim namirnicama.

Tada nam Makedonci i slični ne će moći ništa.

@ d_sh

to je zabluda, nema ništa od toga. Gledao sam neki dokumentarac gdje se njemački farmeri koji su forsirali eko proizvodnju vraćaju na klasičnu jer od eko nema kruha. Premali prinosi pa prevelike cijene proizvoda koje neće nitko kupiti. Ak neće u Njemačkoj, kako će tek u Hrvatskoj?

a što se tiče članka – samo naprijed. Vrijeme će pokazati jel drži vodu ili ne. Ak vidi da ne, možda smanji cijenu. I tako to. treba probati, zašto ne.

Hrvatska ima 2 posto ekopoljoprivrednih površina, a Austrija 20 posto.

Austrija za konvencionalnu pšenicu, pričala dva tamošnja Hrvata na Hrvatskomu radiju, plaća 100 EUR, a za ekoplošku 290 EUR poticaja.

I oba brata zadovoljna.

Cijene jesu više, ali uvijek treba imati na umu onu englesku koja kaže da nismo dovoljno bogati kada kupujemo jeftine stvari.

I još nešto, konvencionalna je hrana samo na prvi pogled jeftinija.

Ona onečišćuje okoliš, vodu, narušava bioraznoikost, pridonosi izumiranju tla i za sanaciju se troše novci poreznih obveznika.

Na kraju je završni račun mnogo veći nego u slučaju ekološke proizvodnje.

ma je, ali danas ljudi gledaju u lipu da kupe jeftinije, vidiš da je i mavrović propao, a ipak je imao lovu, ušao u konzum itd. Najveći dio ljudi je jednostavno takav – hoće što nižu cijenu i amen, ne zanima ih previše zagađenje, ovo, ono

a što se tiče većih poticaja – hebeš biznis gdje ovisiš najviše o državnim poticajima. To nikada ne završi dobro, pogotovo u HR.

Poticaji su nužni jer ekopoljoprivrednik ovisi o ćudima prirode.

Mavrović je propao, ali mnoge je poduzetnike Todorić “otjerao u grob”.