Ovaj članak iz The New York Times-a je dio uobičajene politike SAD-a koja optužuje sve države koje ne dozvoljavaju apsolutno slobodni protok robe, ustvari uvoz američke robe bez ikakvih prepreka u sve države svijeta. Hrana je ustvari bitnije pitanje od nafte koja služi da odvuće pažnju svjetske javnosti od suštinskog pitanja a to je postupno i stalno pokoravanje država svijeta američkom profitu i to kroz plaćanje vrlo perfidnih oblika poreza i davanja za sjeme GMO usjeva koje američka politika gura svim državama koje najprije ucjeni financijski kao npr. Argentina ili jednostavno napadne kao Irak (naravno pod potpuno lažnim ili nepostojećim uzrokom). Iza svega stoji mali broj vrlo bogatih bankara i nekoliko kompanija kojima je moć upravljanja svijetom oduzela sva svojstva ljudskosti. A pohlepni i ne previše pametni političari su egzekutori takve politike, a takvih ima na žalost u svakoj državi. Pa i u našoj. Jer koji su stvarni ekonomski razlozi za potrese na tržištu hrane i energenata? Rat svjetskih razmjera ili katastrofa tipa pada meteora? Slušamo o panici koja navodno stvara dar mar na tržištu? Pa paniku se valjda može smiriti ispravnim informacijama. Ali nije cilj tih krugova smiriti paniku, nego naprotiv, što više loših vijesti to više panike, a to znači da cijene i dalje lete u nebo. Ljudi se ponašaju kao krdo stoke, kada ih preplašiš krene stampedo, a u tome strada svatko. Pa to se i želi da bude što manje sigurnih, neovisnih država i ljudi. Valjda svi trebamo biti podanici , jadni, siromašni i zaplašeni.