Tko je prije i/iliti tko je kriv: fiskalna i/ili monetarna vlast? Činjenica je, kako i jedni i drugi utvrđuju, da imamo pad osobne i državne potrošnje, da imamo pad dohotka, da imamo sve veće razduživanje/zaduživanje,da imamo investicijsku sušu, pad izvoza, itd.itd.
Tko može riješiti i razriješiti dilemu krivice i/ili krivca: fiskalna i/ili monetarna vlast, građani, poduzeća, banke,ostala trgovačka društva, civilne udruge, Evropa…tko!?
Odgovor je veoma jednostavan: onaj tko bude trošio, onaj tko bude investirao, onaj tko bude izvozio, a možda onaj tko se bude zaduživao, administratirao, ukazivao,pokazivao, dokazivao,spinirao ect.?!

Blago nama Hrvatima!
Do sada smo morali uvijek informirati sami sebe preko blogova i komentara, a sada još moramo u to uključiti i ono što je morao ili barem trebao reći guverner HNB-a.

Dakle, ponovimo: kada nekoj državi rejting ode u “junk” onda je povratak u investicijeki jako, jako težak. Po statistikama MMF-a koje vodi od ranih 70-tih unutar najviše tri godine takva država mora zatražiti stand-by aranžman s MMF-om radi reprogramiranja kompletnog državng duga. Dakle Hrvatska će takav stand-by aranžman morati zaključiti još u mandatu ove Vlade.

Od presudne je važnosti kako će MMF tretirati hrvatsku situaciju: kao (ne daj Bože!!!!) nelikvidnost ili – realno – kao beznadnu insolventnost. Ove greške inače MMF “voli” ponavljati – od Argentine do Grčke; i to mu se jako zamjera.
Nije badava Christine Lagarde ponosno isticala – kod slučaja Grčke – kako “postoji mnogo načina da se mački oguli koža preko glave”!

Kod toga će se dakle i Hrvatska naći na povijesnoj skretnici: ako zatraži samo reprogramiranje duga a ne otpis jednog njegovog značajnog dijela, onda padu standarda, davežu, restrikcijama i mrcvarenj običnih ljudi (“raje”) neće biti kraja decenijama. Pamtite jedno pravilo MMF-a: ne postoji sirotinjska solidarnost nego samo sirotinjska zloća. Hrvatska nije respektabilna država pa kreditore neće biti teško uvjeriti da je i ona – poput desetaka drugih – nagomilala dugove koje nikada neće moći vratiti.

Dokaz za to su i tri deficita: budžetski, vanjskotrgovinski i bilance tekućih plaćanja koje Hrvatska “vuče” još od kako je postala samostalna nezavisna država; i to unatoč golemom novcu (ne kapitalu!!!) koji je u Hrvatsku ušao prodajom banaka, Plive, HT-a, INE itd…

Natezanje tih triju deficita je kudikamo važnije od ispunjavanja maastriških kriterija!
Kod toga se ne može prenaglasiti da Hrvatska ne smije ponoviti grešku Grčke (odnosno bivšeg premijera Georgisa Papandreu-a) koji je u ožujku 2011. godine javno obećao Nijemcima da su grčke teškoće prolazne prirode; da će Grčka “vratiti svaki cent” i da će “Nijemci dobiti svoj novac natrag s velikim kamatama”. Kako je dalje išlo znamao!

Baš je šteta da su naši mediji čvrsto zatvorenni za tekstove kako će to ići dalje u Hrvatskoj!

Problem je što je i HNB jedan od velikih krivaca za ovakav dug i problem je što njihova terapija vodi u spiralu prema dnu..

Za galico

U pravu ste, ali ste trebali napisati malo više radi informiranja naivnog pučanstva koje niočemu nema pojma.

Još jedan problem je da u Hrvatskoj ne postoji faktor stručnog kredibiliteta. Na žalost, taj nedostatak se uvijek javlja u “pratnji” još dvaju faktora: nepostojanje faktora javnosti i faktora imidža. Hrvatska je jedan od mnogobrojnih primjera u kojem se to sjajno pokazuje. To je jedan od razloga zašto se sve uvijek radi krivo pa ovakvi rezultati ne začuđuju.

Podsjetimo još jednom na Fitch Ratings i njihovu studiju “Funding risks in Eastern Europe” iz studenog 2011 gdje je navedeno da 47,7% bankovne aktive u Hrvatskoj u rukama Unicredita i Bance Intese (najgori odnos u Evropi). Cross border claims prelaze 52% BDP-a – opet najgori odnos u Evropi.

U novijim analognim studijama ovi su odnsi sigurno postali još gori (ja ih namjerno ne tražim da mi ne bude još veća muka).

Kako je svojevremno konstatirao Financial Times, strani bankari doživljavaju Hrvatsku kao “veliko jeftino tržište na kojem se može lako zarađivati kreditiranjem stanovništva i trgovanjem sa government papers“.

Vjerojatno je to razlog zašto su dva guvernera HNB-a za redom proglašeni najboljim guvernerima u emerging markets od iste institucije (Marko Škreb i Željko Rohatinski)

Za Borisa Vujčića više neće biti priiznanja i nagrada: njega čekaju žučljive diskusije s misijom MMF-a.

Kako bi rekli Dalmatinci: “Finili su, Mare, bali”!