Eh Jadranka – nije da nema sudske prakse. Pa nismo više tako neinformirani u Hrvatskoj. Pasti će uskoro i sve kojekakve naknade za obradu kredita. Pohlepa bankara prevršila je svaku mjeru: http://www.vecernji.hr/svijet/banke-gradanima-moraju-vratiti-harac-na-kredite-938787

>jesu li banke postupale protupravno – jesu li imale više informacija od građana.
I)
Imaju cijele odjele za računanje rizika, koji bi trebali nešto znati više od običnog vozača ili kuharice koji su uzeli kredite.
II)
Ako i nisu znali, bogme nije vjerojatno da sve banke nisu znale i gle sve su pogodile u svoju korist. Ta vjerojatnost, da je tvrdnja I i II vjerojatna, je toliko mala mala … poput recimo vjerojatnosti da ova vlada pokrene gospodarstvo.
[emo_smijeh]

Vedran Šoljan sa Ekonomskog fakulteta u Zagrebu, mogao bi nam pomoći. Naime, isti u svom eseju:“O konkurenciji općih uvjeta poslovanja dviju ugovornih strana“ problematizira tipske ugovore i pozivanja na opće uvjete. Prema Šoljanu moguća su četiri pristupa :
1. Pristup teorije“prve riječi“ koja privilegira banke
2. Pristup teorije „posljednje riječi“ na koje se poziva Udruga Frank
3. Pristup pravila „međusobnog isključivanja“ na koje se pozivalo u prvostupanjskom rješenju
4. Pristup pravila „najboljeg očitovanja“ koje se isčekuje kako od strane banaka tako i od udruge Frank.
Međutim, kako nas u svom zaključku eseja upozorava Šoljan „ hrvatsko pravo nema zakonsko rješenje o problemu sklapanja ugovora kad obje strane upućuju na opće uvjete ugovora, a nema ni objavljene sudske prakse o načinu rješavanja tog problema.“ Ipak, Šoljan misli kako je kod nas usvojena sudska praksa trećeg pristupa, odnosno „pravila međusobnog isključivanja“.
Ako to pravio „međusobnog isključivanja „ i taj pristup prođu, predmet bi se moga vratiti na prvostupanjski sud.

Sve, sve sve – samo nikad ne ono pravo

Ovakve tekstove je prava muka čitati. On možda je nekome zanmimljiv, ali opet nažalost samo sa stanovišta socijalne psihologije. Naime nije naveden glavni zaključak: nikakvi propisi neće nikada zaštititi građane od njihove naivnosti (ili u ovom slučaju finacijske infantilnosti ili nepisnosti, kako god to hoćete nazvati).

Analizirati tko je imao više informacija – banke ili građani – je tragikomedija i samo pokazuje koliko su u istočnoj i jugoistočnoj Evropi ideje tržišne ekonomije i kapitalizma za mnoge građane još uvijek druge planete. Pitam se samo kako bi netko mogao objasniti vlasniku kredita u švicarcima zašto Nestle ima godišnju prodaju veću od 100 milijardi eura (više od BDP-a na primjer jedne Slovačke) a van Švicarske u svojim tvornicama diljem svijeta i pogonima zapošljava više ljudi nego u samoj Švicarskoj? To je isto kao da netko kupi dionice pretpostavljajući da će im porasti vrijednost a ona im padne (sjetite se Volkswagena i Andreasa Schleichera, jednog od vodećih biznismena koji je zbog golemih gubitaka na toj “investiciji” izvršio samoubojstvo).

Ne pokušavam se rugati svima koji imaju kredite u švicarcima ili im soliti pamet, ali nema tih propisa koji mogu zaštititi građane od gubitaka na kupovini “pogrešnih” dionica ili od posljedica od uzimanja kredita u najjačim svjetskim valutama. Može ih spasiti samo i jedino vlastito obrazovanje.

Zato se na Zapadu – kada je krenulo zaduživanje u švicarcima – mnogi nisu mogli načuditi kako je nekome u istočnoj i jugoistočnoj Evropi uopće moglo pasti na pamet zaduživanje u švicarcima.

Nažalost, u našim medijima nitko o tome nije ništa čak niti “zucnuo.

marx [emo_palacg][emo_palacg][emo_palacg]

Marx, ja mislim da valutni rizik nije sporan i za nj su odgovorni oni koji su uzimali kredite. Sporna je samovolja banaka u promjeni kamatnih stopa, ničim utemeljena i bez pristanka druge strane u ugovornom odnosu. Ne može se jednostrano gledati na ovaj slučaj samo kroz valutni rizik.

Stoji sve što si napisao. Nitko nikoga nije prisiljavao da diže kredite u CHF-u, bilo ih je i u EUR-ima ali su ljudima oni jednostavno bili SKUPLJI. Da je tečaj kojim slučajem otišao u suprotnom smjeru, da li bi se onda banke isto ovako mogle žaliti pa da im ljudi nadoplate za razliku u tečaju ili što? Naravno da ne bi. Nije problem u bankama, niti bio niti će biti, one su samo iskoristile situaciju. A tko je stvorio situaciju fiksnog tečaja, nerealno jake valute u gospodarstvu koje ništa ne proizvodi, nametnuo HRK kao sredstvo plaćanja, regulirao tj. zabranjivao stranima bankama da slobodno dođu otvoriti poslovnice i poslovati po vlastitom nahođenju i tko nas to cijelo vrijeme tobože štiti od nas samih? Zna se. HNB. Oni su glavni i jedini krivac za ovu situaciju kao i Keynesove ideje na kojima se sve to temelji o centralno upravljanom monetarnom sustavu.

Pomiješali ste kruške i jabuke. Krediti su jedno, a dionice drugo. Onaj tko kupuje dionice na organiziranom financijskom tržištu svjesno ulaže svoj kapital u više ili manje rizične vlasničke instrumente financiranja poduzeća. To samo po sebi ima špekulativni karakter jer iza svakog ulaganja te vrste stoji očekivanje ulagača da će ostvariti neku dobit. Ovdje bi se osnovno financijsko znanje i iskustvo ulagača trebalo podrazumijevati, ukoliko se isti ne želi suočiti s većim gubicima usljed donošenja pogrešnih investicijskih odluka. Kreditima se pak s druge strane među ostalim rješavaju neke životne situacije i potrebe, poput rješavanja stambenog pitanja, stvaranja uvjeta za pokretanje neke djelatnosti, potrošnje itd. U pozadini kreditiranja nikako ne može biti špekulacija dužnika, već potreba da kreditom riješi tekući problem. S te strane smatram da onaj tko ima potrebu podići kredit ne mora nužno biti financijski osobito potkovan. Nepošteno je etiketirati korisnike kredita u CHF špekulantima, a ta se kvalifikacija u javnosti uporno nameće od strane onih koji po ovom pitanju žele iskriviti stvarnost. Ako je netko špekulirao sa kreditima u CHF onda su to definitivno bile banke.

Ovo je dokaz da su banke koje su građanima ponudile kredite u CHF, vrlo dobro znale kakav će to ishod imati za njihove bilance. Nisu imali što za izgubiti jer su se s pravne strane još dodatno ogradili prebacivši sav rizik promjene tečaja na dužnike. U slučajnim državama kakva je Hrvatska, ovo je potpuno “normalno stanje” jer ovdje uloga regulatora (HNB) nije da jasno upozori na rizične proizvode koje su banke planski pripremile za plasman u okviru svojih kreditnih linija i da natjera banke da primjene valjani pravni okvir u kojemu će dio rizika zbog valutne klauzule snositi i one te da taj način zaštiti potencijalne korisnike kredita od pogubnih posljedica koje mogu proizići takvim zaduženjem.

I ovo je “normalno” za nas. Medijsko propagandna mašinerija ovdje ovako i onako ne djeluje samostalno i neovisno već je pod patronatom novokomponovane financijsko-političke oligarhije kao neprikosnovenih gospodara hrvatske stvarnosti. [emo_palacd]

Pomiješali ste kruške i jabuke. Krediti su jedno, a dionice drugo. Onaj tko kupuje dionice na organiziranom financijskom tržištu svjesno ulaže svoj kapital u više ili manje rizične vlasničke instrumente financiranja poduzeća. To samo po sebi ima špekulativni karakter jer iza svakog ulaganja te vrste stoji očekivanje ulagača da će ostvariti neku dobit. Ovdje bi se osnovno financijsko znanje i iskustvo ulagača trebalo podrazumijevati, ukoliko se isti ne želi suočiti s većim gubicima usljed donošenja pogrešnih investicijskih odluka. Kreditima se pak s druge strane među ostalim rješavaju neke životne situacije i potrebe, poput rješavanja stambenog pitanja, stvaranja uvjeta za pokretanje neke djelatnosti, potrošnje itd. U pozadini kreditiranja nikako ne može biti špekulacija dužnika, već potreba da kreditom riješi tekući problem. S te strane smatram da onaj tko ima potrebu podići kredit ne mora nužno biti financijski osobito potkovan. Nepošteno je etiketirati korisnike kredita u CHF špekulantima, a ta se kvalifikacija u javnosti uporno nameće od strane onih koji po ovom pitanju žele iskriviti stvarnost. Ako je netko špekulirao sa kreditima u CHF onda su to definitivno bile banke.

Ovo je dokaz da su banke koje su građanima ponudile kredite u CHF, vrlo dobro znale kakav će to ishod imati za njihove bilance. Nisu imali što za izgubiti jer su se s pravne strane još dodatno ogradili prebacivši sav rizik promjene tečaja na dužnike. U slučajnim državama kakva je Hrvatska, ovo je potpuno "normalno stanje" jer ovdje uloga regulatora (HNB) nije da jasno upozori na rizične proizvode koje su banke planski pripremile za plasman u okviru svojih kreditnih linija i da natjera banke da primjene valjani pravni okvir u kojemu će dio rizika zbog valutne klauzule snositi i one te da taj način zaštiti potencijalne korisnike kredita od pogubnih posljedica koje mogu proizići takvim zaduženjem.

I ovo je "normalno" za nas. Medijsko propagandna mašinerija ovdje ovako i onako ne djeluje samostalno i neovisno već je pod patronatom novokomponovane financijsko-političke oligarhije kao neprikosnovenih gospodara hrvatske stvarnosti. [emo_palacd]
[/quote]

Nisu znale, niti danas znaju kakav će biti tečaj CHF-a za godinu-dvije, a kamoli za 10 ili više. To sam možeš provjeriti u svakoj banci u kojoj uđeš pa provjeriti s vremenom što su to “one to znale” (pogotovo kreditni referenti koji su s klijentima i komunicirali) i što to ti sad “znaš”, lijepo da imaš crno na bijelo. A banke koje jesu plasirale kredite u CHF taj dio portfelja im je ujedno i najrizičniji i najproblematičniji, čak i bez pravomoćne presude koja bi im išla na štetu.

Samo mi nije jasno po kojoj su se to osnovi banke uključivale u investiranje nekretninskog balona bez ikakve realne strategije, ako ne po špekulativnoj. To im je pravi uteg oko vrata, a ne tzv. “loši krediti” u CHF, za koje i sami tvrde da im je stupanj uredne naplate od građana preko 90%.

Teška je situacija u RH. Prezaduženi građani, poduzetnici (privreda) pa i država!
Ako Viši trgovački sud potvrdi prvostupanjsku presudu ( kolektivne tužbe udruge Franak protiv banaka) to je za građane zadužene u švicarcima ‘novi život’ – ravan onome koji posrnulim firmama daju predstečajne nagodbe: – Dalekovodu, IGH – au, Varteksu…
Vjerojatno bi za taj iznos ekstra profita, koje nepravedno uzimaju banke od dužnika, u HR porasla konačno potrošnja, a s njom i BDP.