u svim ovakvim pričama o deindustrijalizaciji ključnim postaje pitanje što dosta spada u industrijski sektor.

po meni sadašnja, formalna klasifikacija zamagljuje situaciju. u uslužni sektor se u velikoj mjeri trpaju tehnologija, razvoj, dizajn, zatim napredna logistika, i na kraju energetika. sve te oblasti bi ili drastično pale ili čak nestale da nema industrijske proizvodnje koju podržavaju.

opadanje broja zaposlenih u industiji je vezan za automatizaciju, dok je opadanje vrijednosnog udjela jako vezano za pobljšanu efikasnost, izravno izbrušenu u oštroj konkurenciji.

automatizacija, koja je oslobodila ljude od nekih teških i opasnih poslova, te snižavanje cijena, koje je mnoge sofisticirane proizvode učinila dostopnijim uvelike pridonose razvoju i poboljšanju kvalitete života ljudi, dok u suhim statističkim mjerilima predstavljaju pad zaposlenosti i vrijednosnog udjela industrije.

prema tome, industriju ima smisla gledati samo zajedno sa sektorima koji su vrlo izravno ovisni o njoj – ta što bi bilo od informatike da nisu dostupni vrlo jeftini čipovi impresivnih performansi?

Dobar analitički članak, no možda autor pomalo potcjenjuje uslužnu ekonomiju za koji kaže da ima ‘nižu prihodovnu razinu’.. Pogledajmo činjenice.

Apple, Microsoft, Google, Facebook pa i ‘fables’ tvornice (bez vlastitog pogona) su izuzetno uspješni primjeri uslužnih djelatnosti sa znatno većim maržama nego industrijski sektor. Proizvodnja istih (Apple i fables tvrtke) prvo je selila u jeftine azijske zemlje, a sada će ulogu jeftine proizvodnje preuzeti roboti.

Dakle zaključak bi bio da će prosperitetna društva bliske budućnosti biti ona sa visokim stupnjem inovativnih proizvoda i usluga, konkurentnih u svijetu. Primjer današnjeg Izraela.

Nažalost naše okruženje je takvo da naša vlast tako nešto ne planira podržavati ni u tragovima pa je sposobnim pojedincima potrebno povezati se sa stranim partnerima i tako zaobići domaći faktor ‘kočenja’