Posao uz koji poslodavac nudi i vrtić za djete je daleka prošlost i još dalja budućnost, dokle god mlade žene, ne starije od 25 godina, njih preko 300, rade u Vijetnamu u dobro opremljenoj tvornici na šivaju vrhunskih tenisica (čija cijena se kreće oko 50 eura po komadu – za 50 /PEDESET/ eura MJESEČNO. Dnevno proizvedu preko 3000 pari i u JEDNOM DANU proizvedu robe čijom se 1/10 tržišne vrijednosti podmiri trošak svih mjesečnih plaća radnica. U tom dijelu svijeta problem nataliteta ne postoji, malade i jeftine radne snage u izobilju, a apetiti za zaradom ogromni, prostorna pokretljivost robe jeftina, a tvornice se grade tjedan- dva, papirologije nema ili ovisi o cijeni lokalne vlasti, brzina se plaća, ekološka svijest i prohtjev, nepoznat pojam. Nakon odgledane emisije samo od sebe se nametne pitanje kako, s čime, na koji način i s kime, učinkovito konkurirati takvom načinu proizvodnje u ovom dijelu svijeta?

štima sve zljubice, ali koliko su tamo troškovi života?

Žalosno,ali istinito…i mislim da će u doglednoj budučnosti to biti sve više uobičajena pojava…gleda se samo profit,nema tu morala,nema socijalne osjetljivosti,dobrodušja…samo lova i lova…na kraju će taj famozni novac i pohlepa za njim i uništit čovječanstvo…kad vjera u novac prevaziđe vjeru u Boga,u dobro,u ljubav-odosmo svi u povjest…a nismo daleko od toga…