Možda zato što uplatom životnog osiguranja odnosno brigom za valastitu starost ili nedaj Bože invalidnost pomažete državi u proveđenju nove mirovinske reforme kojoj će cilj biti – u mirovinu sa što više staža i još više godina, što dakako do sada nije bio slučaj. Plaćajući vlastito obrazovanje ili obrazovanje svoje djece pridonosite povećanju broja mislećih ljudi, a misleći postavljaju puno pitanja i još više zahtjeva koje nije uvijek lako ispuniti pa vlast nema motiva podržavati takve aktivnosti nečim opipljivijim od proklamacija. Još uvijek su više na cijeni oni koji nisu tu da misle već da rade (pretpostavljam bez razmišljanja) zato je moguće da se isprazni najveći silos u zemlji a nitko ne zna gdje je žito.

Zljubica, puno je skrivene istine unutar vaše konstatacije. Na ovo bih nadovezao nekoliko obzervacija na društvo koje smo počeli tako zdušno počeli kopirati, ali na našu žalost, u onim kriminalnim radnjama ponajprije.
Nedostatak naše stvarnosti je nedostatak jasne vizije budućnosti kakve želimo, a još više, kako to postići. Obrazovanje za široke mase znači nekoliko elemenata koji sami po sebi postaju prepreka vladajućoj grupaciji koja tamo želi ostati što duže. A potreba za obrazovanjem limitiranom radnom snagom postoji i ujedno predstavlja prdmet lakše manipulacije u cilju održavanja nepromjenjenog stanja. Kada bi kojim slučajem imali mogućnost i slobodu vlastitog kreiranja budućnosti, vjerojatno bi kroz određeno vrijeme i porezna olakšica za obrazovanjem došla na dnevni red. Moderna era okupacije preko dužničke ovisnosti svakim danom umanjuje naše mogućnosti za vlastitim kreiranjem prioriteta, a politička elita sa svojom slabostima pohlepe i kratkovidnosti ne poduzima ništa da sutra bude bolje.

Činjenica je da se na svim razinama uglavnom bacaju floskule. Ja sam napisao i blog o društvu znanja (ako nekoga zanima tu je negdje). Činjenica je da svi spominju da treba imati društvo znanja, da treba ukidati parafiskalne namete, da treba mjenjati porezni sustav, ali nitko nikad ne govori kako. Ni političari, ni znanstvenici, ni ekonomisti, ali ni poduzetnici.
Evo, ja bih ukinuo poticaje za stambenu štednju, treći mirovinski stup (plus porezne olakšice), olakšice za životna osiguranja jer se od toga bagati mali segment bankarske elite, a ujedno financira država kroz kupnju obveznica ili se klinci igraju FM-a i kupuju dionice na burzi.
Ja bih uveo da se edukacija priznaje u poreznu olakšicu, zatim adaptacija stambenenog prostora koja će smanjiti potrebe za energijom i sve to bez novčanog ograničenja. Na taj način bi stimulirao edukaciju, povećao broj zaposlenih u obrazovnim ustanovama i taj novac bi uprihodovali oni koji nešto rade. Zatim, ako radim adaptaciju stambenog prostora, onda mi je bolje uzeti račun i prijaviti kao poreznu olakšicu, ali onda smanjujem rad na crno. Država će se namiriti u tom iznosu od građevinara. Ljude se može ili stimulirati da uzimaju račun ili ih se strogo kažnjavati ako ga ne uzimaju (obe mjere trebaju ići skupa).
Ili poduzetnici, kažu treba ukinuti naknadu ZAMP-u jer nije transparentna raspodjela glazbenicima. Ma boli mene briga ona stvar kako će oni to dijeliti, meni je cilj da meni uzmu što manje. Ali lakše je nešto bubnuti o nepravednoj raspodjeli nego napraviti analizu i usporedbu sa EU i reći – umjetnici fuck off, tako se to nigdje ne radi.