Ovo je smislio neki hohštaplerski poslodavac željan kur.č.enja nad nezaposlenima.
Posebno me iritira ovaj komunistički zaostali pristup zabranjenog pitanja o plaći, djeluje mi nekako prilično kao retorika Hitlera u ulozi poslodavca, kao, primjerice, šta koji drekec imaš pitat za plaću, “budi sretan što radiš” i da “imaš posla”.
Nije važno od čega ćete platiti račun za HEP, grijanje, struju…,možete te sve račune mačku o rep objesit i na šalteru FINE mahat pišom dok ga netko dobro ne nasafta u svojim čvaljavim ustima s druge strane FININE blagajne.

Ja to ne bih nazvao čak ni “trikovima”, jer ne znam koji trik mora biti ili crna magija (grah, tarot i ostale slične omađijane retorike) da poslodavcu kažem “znam”, umjesto, “ne znam”, jer ne znam kako bih mogao znati nešto za što ni za lijek nisam naučio i dobio radnog iskustva u struci, a nigdje nisam usudio reći da znam, znajući da ne znam.

Dobro, ovo za godišnji još i prolazi, imajući na umu onaj stari dobro poznati tekst:
“ŽELITE GODIŠNJI ODMOR? NE MOŽE!
Godina ima 365 dana. Dnevno spavate 8 sati, što godišnje iznosi 122 dana. Ostaje 243 dana. Dnevno imate 8 sati odmora, što iznosi dodatnih 122 dana. Ostaje 121 dan. 52 dana godišnje su nedjelje kada se ne radi, pa ostaje 69 dana. 52 dana godišnje su subote kada se također ne radi, pa ostaje 17 dana. Dnevno imate pola sata pauze, što godišnje iznosi 7 dana. Ostaje 10 dana, 9 dana godišnje su blagdani, te ostaje jedan jedini radni dan. Taj dan je 1. Svibnja, Praznik rada, te se također ne radi.”

“Ne volim trenutno radno mjesto”, ovo mi je na prvom mjestu na mojoj top ljestvici od “5 pitanja i smrtnih grijeha na razgovoru za posao”, ako volim trenutno radno mjesto, pa za koji drek sam u drugoj tvrtci za razgovor za posao??????

I za kraj “nemam nikakvih pitanja”, to je zapravo standardni odgovor da nekoga skurite u mozak imajući na umu sva ova 4 prethodna pitanja, jer bolje je ništa ne pitati, nego pitati prethodna 4 pitanja.

ma jadan onaj koji ide na razgovore za posao našim poslodavcima. takva poniženja nećete doživjeti nigdje.

Teška neoliberalna prese….a, a još veća od strane medija kojima su ovo teme o kojima se piše.

s obzirom na naš zakon o radu, poslodavci imaju dva izbora – zaposliti nekoga regularno i time sebi doživotno staviti kamen oko vrata ili zaposliti roba izbjegavajući propise najviše što se može.

za prvo su se odlučivale samo velike i bogate strane tvrtke koje su vjerovale da će se hrvatska kulturno i ekonomski integrirati u europu. takvih više uglavnom nema, ikea je valjda još jedini poslodavac takvog tipa.

za drugo se odlučuju tvrtke, od kojih neke nemaju izbora – ili propasti ili sustavno kršiti radnička prava. neke pak svjesno zlorabe sistem računajući na zaštitu od politike.

za sve je kriv zakon o radu, koncipiran tako da sustavno šikanira dobrog radnika koji hoće raditi, a štiti neradnike i probisvjete iz državnog sektora.

tko je vidio pitat za plaću. zemlja je na koljenima, treba radit za badava ako se hocemo dici iz pepela

Intervjuirajući kandidate za posao- mogu reći iz dugogodišnjeg iskustva
lokalnog karaktera slijedeće:

– Međimurci nikad ne pitaju kolika je plaća, Zagorci UVIJEK, na prvom mjestu
– Međimurci nikad ne pitaju za dodatke, Zagorci uvijek…na drugom-trećem mjestu…
– Isiat situacija je i sa ostalim regijama…..