Ako poduzeće ima 147 miliona dospjelih nenaplaćenih potraživanja od javnih naručitelja (nisu to bilo koji i bilo kakvi naručioci); ako potražuje cca 300 miliona (40 miliona €) nastale štete radi prekida radova u Libiji; ako izlicitira i uđe u radove na mostu Pelješac pa to postane „puj pik ne važi“; ako se radovi u ovoj zemlji daju koncesionarima koji 90% radova izvode s našim podizvođačima, a u tim radovima je 7% nadzor i građevinska dokumentacija (slučaj francuskog koncesionara Bouyguesa gdje je glavni partner trebao biti Viadukt koji, usput rečeno, donedavno nije bio u obavezi plaćati PDV na cestarinu), onda i lud vidi da je koncesionar došao uzeti pare, a naše građevinske firme staviti u stanje propadanja. Ako smo jedna od rijetkih zemalja u kojoj su ukinute licencije pa milijardske poslove dobivaju neprovjerene tvrtke s jednim zaposlenim koji ubire zaradu, a podizvođači rade za „crkavicu“, onda se za diviti Viaduktu da je opstao u ovih 27 godina nebrige države, vlade i gradonačelnika za svoja proizvodna poduzeća – od kojih i oni primaju plaću. Ako bez ikakve odgovornosti državni organi sklapaju ugovor s koncesionarom tunela Učka kojim mu garantiraju određen promet, a ostave mu slobodno formiranje cijene prolaza kroz tunel, a on odredi takvu cijenu da skrene dio prometa „starom“ cestom i naplati do 2027. godine 1,07 milijardi € zbog smanjenja opsega prometa i za to nitko ne odgovara (tim novcem mogao se stvoriti fond za beskamatnu pomoć poduzećima od posebnog društvenog interesa i poduzećima koja dolaze u krizne situacije ne svojom krivnjom).

Jovane, pa ti imaš znanja u glavi!