Zadnji događaji sa Credo bankom su me ponukali da probam shvatiti koji novci u bankama i brokerksim društvima su zaštićeni i na koji način a koji nisu. No, shvatio sam da zapravo uopće ne razumijem osnove oko poslovanja banaka i vrsta računa.

Slijedi pojednostavljena slika kakva je u mojoj glavi, a koja je očito kriva. Pa molim nekog tko to razumije i ima volje da mi to malo pojasni/ispravi.

Jedan posao je kreditno poslovanje: banka skuplja depozite (oročenja), plasira te novce kroz kredite i dobiva za to kamatu, koju dijeli sa ljudima koji su joj upravo za to i dali novce. Ukoliko taj posao uđe u probleme (banka se zaigra i loše plasira novce ili dođe do krize i krediti se više ne vraćaju) – banka propadne i dio ili svi ti oročeni novci su izgubljeni. Uskače država sa osiguranjem do 400.000 kn po čovjeku. Naravno, ukoliko je slučaj dovoljno mali da država stvarno i može uletiti sa tim novcima.

Druga stvar je platni promet: meni treba usluga jednostavnog prebacivanja novaca s računa na račun, jer mi se ne nose novci u torbi okolo kad trebam nešto platiti. Za to se koriste transakcijski računi (za građane: tekući i žiro) i ovdje su novci dostupni odmah u svakom trenutku. Banka samo "čuva" i "prebacuje" ove novce i za to uzima naknadu za vođenje računa i ne plasira te novce u svoje druge poslove (kreditiranje).

U mojoj glavi ove dvije stvari su odvojene. Nema miješanja novaca između platnog prometa i kreditiranja. I ti novci ne bi trebali stradati ukoliko banci propadne kreditno poslovanje. Mogu nestati u slučaju obične pljačke (netko u banci ti mazne novce sa računa), ali ne i zbog loših plasmana kredita.
Slijedom toga, ti novci ne bi uopće trebali biti upitni u slučaju propasti banke. Transakcijski račun (npr. tekući) – koristi se samo u platnom prometu i novci se ne koriste za kredite – u slučaju propasti kreditnog poslovanja ovi novci su netaknuti.

No, ovo izgleda nije tako.
Znalci – upomoć!