Naravno, cio je sustav sudaca (1670 njih, na raznim razinama i na raznim sudovima) takav kakav jest, no što učiniti sa sucem koji ne poštuje članak Zakona o parničnom postupku koji mu nalaže da mora poštivati isprave državnih tijela (na primjer, zemljišnoknjižne podatke) i druge isprave (na primjer, ugovor koji je sklopljen među strankama, pa po njegovoj bude da se radi na štetu stranke iz toga ugovora), koji ne poštuje članak Zakona o sudovima koji kaže da svatko mora poštivati pravomoćne presude (taj sudac ne poštuje pravomoćnu presudu vlastitoga suda, presuđuje suprotno njoj), koji ne poštuje članak ZPP koji kaže da se postupak mora provesti bez suvišnih troškova (a stranke dolaze s udaljenosti od nekoliko stotina kilometara na ročišta koja se pretvore u jalovo ništa ili se ročišta uopće ne održe, a stranke su došle, i onda se sudac čudi “pa kako ste znali da je ročište”). To što opisujem događalo se u nekoliko različitih predmeta. A mediji pišu samo o kaznenim predmetima, o jadnim osumnjičenicima i okrivljenicima kojima se valjda krše njihova ljudska prava.