Zamislimo da je Todorić uspio pokupovati sve firme u Hrvatskoj. Eto ostvario mu se san. Svi u Hrvatskoj rade za njega – poljoprivrednici, prodavači, prosvjeta, vojska, građevinari, itd. Također i svi trošimo kod Todorića svoje plaće. Uvoz i izvoz imamo u balansu te nam ne utječe na količinu novca.

Ako Todorić ima trošak, on dolazi samo od naših plaća. Prihod mu je opet naša potrošnja koja ima veze sa našom plaćom. Todorić bi mogao zaraditi jedino kada bi imao veće prihode, a manje troškove. Praktično bi to trebalo značiti da bi mi trebali trošiti više nego što primimo plaće. Kako ćemo mi trošiti više? Možemo dizati kredit kod Todorićeve banke i zaduživati se. Međutim dug ne možemo platiti, a da ipak netko ne ode u bankrot od nas samih. Višak novca za profit Todorića ne postoji.

A sad zamislite da nekim čudom nitko ne štedi, ali i Todorić ne stvara profit. Stvar bi možda i funkcionirala. Međutim, sindikat prosvjete zaključi da oni žele veće plaće jer ne mogu baš ništa uštedjeti. Kako je moguće da jedna skupina radnika počne štedjeti? Tako što se smanji plaća drugoj skupini, a očekuje da će oni jednako trošiti kao da im i nije smanjena plaća. Jasno je da ta skupina, može probati smanjiti potrošnju, ali se time smanjuju i prihodi Todorića te on mora smanjivati svima plaće (zvuči poznato kada je u pitanju MMF). Ona jedna skupina i dalje ima mogućnost štednje. Kako plaće padaju, tako se opet smanjuje potrošnja jer ljudi nisu bedasti da uzimaju kredit koji neće moći otplatiti. To opet smanjuje prihode Todorića (baš za iznos štednje one “pametne” skupine) i tome nema kraja. Dokle god postoji štednja nekih, Todorić ne može isplatiti iste plaće, već ih mora smanjivati. Pa čak i da počne smanjivati cijenu proizvoda, neće povećati prihode dok postoji štednja nekih.

Što je poanta iz ovoga? Da inicijativa jedne strane da ostvariti štednju u sustavu koji štednju ne može kompenzirati dodavanjem novca, vodi u privredne poremećaje. Tu je potrebna doza inteligencije da se shvati da smo svi povezani prihodima i rashodima te da se problem isplativosti rada ne rješava silom – podizanjem plaća jednoj grupi radnika, nego da je jedino rješenje u promjeni regulacije novca u državi. A da se dogovorom mora riješiti kako ćemo sudjelovati u profitu koji će biti iz novca koji se dodaje.

Inače, štednja se prije ili kasnije može vratiti kao potrošnja te tada imamo situaciju da štednja jednih dolazi i od trošenja akumuliranog novca. To znači da će sav taj novac završiti kod onih subjekata (pojedinaca i firmi) koje su održale višak prihoda nad troškovima. Nekad su to bile naše društvene firme pa se iz tih novaca moglo graditi stanove, ljetovališta za radnike, itd. A time taj novac nije nestao, nego se samo omogućilo drugim firmama da rade i zarade. Sustav velikih društvenih firmi je stoga djelovao tako da je podizao standard radnika (jer ih je tu i najviše radilo).

Sad će neki možda reći da se lova trebala potrošiti na razvoj, a ne na odmarališta. Ali ljudi moji, da bi financirali i proveli razvoj potrebno je povećavati produktivnost u postojećoj proizvodnji, školovati kadar i zaposliti ga u novim tvornicama koje moraju imati tržište za svoje proizvode. A tržište je naša industrija i osobna potrošnja. Dakle, to je stvar odluke i potrebe da se poveća standard. Međutim, pri tome novac nije nestao, ali je raspršen djelom u nove firme. Pri tome smo preko povećanja produktivnosti i izgradnje novih poduzeća dobili mogućnost da imamo veću plaću i kupovnu moć.