Suzana Matić
PREKASNO
a onda su shvatili da ću se uvijek
“kao trava povijati, k’o živica otimati”.
da sam samo magla… i to su shvatili,
da me se ne može izmjeriti,
da me se ne može imati…
da se nikad neću dati uhvatiti,
da neću stati,
da ću jutrom prije ptica zacvrkutati,
da svoja pera za šešire neću dati.
povjerovali su i to da ću se uvijek jedino stihova bojati,
da se kroz suze nikad neću prestati smijati…
da ću čitav život glađu nomada gladovati,
da će me neznani putevi po imenu zvati,
da ću baš svakog jutra po njima bosa koračati.
shvatili su i to da će se moje stope na njima sa snijegom otopiti,
ali se moj dodir sa sjećanja otresti neće dati,
da ću se s razlogom prostakušom i plemkinjom zvati.
baš sve su shvatili.