Ni strastveni, ni pragmatik

Milanović se očito nije potrudio pogledati uživo pokoju emisiju “Quest means business” a niti pitati nekoga nešto o Questu (i u Hrvatskoj ima ljudi koji ga gledaju svaki dan). Ovako je, kao i u susretu s Angelom Merkel, samo pokazao koliko je daleko od stvarnosti. Jer u surotnom slučaju bi znao unaprijed koje odgovore i na koje teme Richard Quest očekuje – a s njime i poslovna zajednica koja prati njegovu emisiju.

A to su, u prvom redu, rizici budućeg članstva u EU: nastavak deindustirijalizacije, povećavanje razlike u BDP po stanovniku (sada je ispod 50% prosjeka EU sa tendencijom daljnjeg pada); veće uplate u budžet EU nago što će iz njega primati i, najgore od svega, još i krajnje neodgovorna i tragikomična ideja o uvođenju eura.

Naravno, Quest je isuviše fin i taktičan da bi rekao Milanoviću da poslovni svijet zanima zašto Hrvatska uopće ulazi u EU – ideja “tamo pripadamo” je sa poslovno-ekonomskog aspekta toliko apsurdna da ju nitko niti ne spominje.

Što se tiče reformi, Richard Quest je sigurno pročito posljednje izvješće MMF-a o Hrvatskoj (ono od cca 70 stranica) i sigurno je jako dobro upoznat sa situacijom u kojoj se Hrvatska nalazi. Kada bi se Milanović samo potrudio doznati barem dijelić toga što tamo piše…

Slučajni premijer slučajne države nezna šta se u Hrvatskoj događa .

Zasto ne uvesti euro? Pa zaboga nismo mi Slovenija, koja je imala drzavni kapitalizam i zivjela zadnje godine u incestu. Kod nas se sve, ama bas sve, preracunava u eure i na osnovu toga se formira cijena u kunama. Sto se rasta privrede tice, malo ce karikirati i reci: samo da brodograditelji naprave nekoliko brodova i da poljoprivrednici podignu svoju proizvodnju na razinu EU- prosjeka, omogucije rast GDP-a od 2-3%.
Znaci, potencijali su tu a oni koji ne mogu/ ne znaju iskoristiti svoje sanse ce jednostavno propasti, pa ce doci drugi. Nije to smak svijeta!

Slazem se s tobom u svemu osim oko uvodjenja Eura. Nas tecaj prema Euru je gotovo fiksan, koja nam onda korist od odgadjanja clanstva u EMU? Domaca stednja je valjda 80% u Eurima, gotovo sav priljev je u Eurima-sve se reacuna u Eurima-stan, auto… kuni ljudi uopce ne vjeruju. Mi smo najeuriziranija zemlja izvan EMU-daleko.

Bas suprotno-nama bi uvodjenje eura bio veliki benefit. Kad vec imamo fiksni tecaj, nestao bi rizik fluktuacije, nestao bi rizik devizne klauzule-mozda malio i pale kamatne stope.

Ako postoje nedostatci Eura, s fiksnim tecajem ih sve vec trpimo, a nemamo nikakve prednosti-dok ga ne uvedemo. Ja bi forsirao hitno uvodjenje Eura u ovom nasem stanju.

Naravno, to nas nece spasiti-sanse za rast su nam jako slabe-jer uopce nemamo industrije i ekonomija je nekonkurentna u svakom smislu. Mi cemo sada relativno sve vise zaostajati, za bogatim zemljama. Tj, krenut ce razdoblje divergencije, dugorocno.

Milanović u EU ulazi kao gospodin, kojem supruga pazi da se zdravo hrani,
a narod mu ulazi kao golog.z.ja, koja se hrani po kontejnerima

Kad jednom ova državna tvorevina bude pred bankrotom – kune ćemo moći naštampati a eure NE. Pisao je već PD o tome http://www.poslovni.hr/after5/treba-li-grcka-stopama-islanda-187489

I? Pa kune mozemo nastampati naknadno i uvesti ih ako bas zelimo… u situaciji kada se devalvacija kategoricki odbija, i kada do nje nece doci-zasto onda ne uvesti Euro?
Euro bi nam bio problem da zelimo rusiti tecaj, ali kako se to nece dogoditi, onda cemu?

Uostalom, nama treba interna devlvacija, tj kroz reforme i smanjenje poreza, a ne nominalni tecaj. Zbog (pre)velike razine eurizacije, vec trpimo probleme i rizike, a nemamo niakkvog benefita.

Misljenje da je tecaj carobni stapic koji ce rijesiti nase probleme-iluzija je. Dobili bi inflaciju i osiromasenje. I tako sve uvozimo, domacih resursa nemamo bas, od toga nista. Nasi problemi su strukturni, porezi, regulativa, nameti, sporost svega itd. Drzava i svi mi smo zaduzeni u Eurima, pretrpili bi potpunu rpopast.

Za i protiv uvođenja eura – prilog za nastavak diskusije

Žao mi je da ovu diskusiju moramo voditi ovako neformalno, i k tome još pod pseudonimima. Ali to je sada u Hrvatskoj jedina mogućnost. Mogao bih dokazati da se u Hrvatskoj uvođenje eura shvaća kao ideološko pitanje (“mi tamo pripadamo”) i u tome je glavni problem. Jer ako se iskustva Grčke, Portugala, Španjolske i sada još i Slovenije u ičemu podudaraju, onda je to u činjenici da ih je euro sve usosio na isti način, i to jednu za drugom. O tome postoji brojna literatura – ali u poslovnim časopisima poput Financial Timesa, Wirtschaftswochea, Fortunea itd…

Kada su u Brislu u tri sata ujutro lomili Cipar porezima na privatne depozite građana da bi namaknuli onih 7,5 mlrd eura da bi zajedno s onih 10 od EU i MMF-a došli do 17,5 milijardi – jer Lagardica je rekla da Cipar može servisirati samo 10 milijardi – da li je itko pomislio na Krugmana i Stieglitza? Bojim se da nije.

Dakle kada male i slabe države uvodu euro onda to postaje scenario za onu poznatu basnu o mišekima koji su pod svaku cijenu htjeli đogirati u istom krdu sa slonekima. Jer sloneki su dobrodušne i inteligentne životinje koje nemaju prirodnih neprijatelja. Problem je u tome da mišeke to đogiranje brzo iscrpi. Troškovi rada im počinju brzo rasti, a produktivnost padati. Jedinični troškovi rada “šišaju” uvis. Zbog manjih kamatnih stopa investira se u građevinu – restorane, hotele, odmarališta, frizerske salone, bazene, golf terene itd. – u sve samo ne u proizvodnju za izvoz. Ovo je zajednički obrazac razvoja svih tih malih i slabih zemalja nakon uvođenja eura.

Točno je da naše stanvništvo ima svoju šednju u eurima. Ali ne može cijela država vječito živjeti od “guljenja” stanovništva. U Hrvatskoj je eurizirano samo stanovništvo, privreda (ono što je od nje ostalo) uopće nije, a niti može postati.

Za razliku od sloneka iz spomenute basne, “trojka” (MMF, Komisija EU i ECB) nikada do sada nije uzviknula “Joj pardon!” kada bi joj se neki od mišeka našao pod stopalima pa neće niti u slučaju Hrvatske.

@Marx,

Nije važno što bi ‘trebalo biti’ ili ‘kako bi trebalo biti’. Svi mi ovdje znamo teoriju valuta i kako odnosi valuta utječu na ekonomiju pojedine zemlje.

Važno je samo ono što je. A to je da smo kao država visoko eurizirani. Da ljudi ne vjeruju kuni i (po mom mišljenju) ne trebaju vjerovati.
Nepovjerenje prema kuni je izraz nepovjerenja prema političkoj strukturi.
Apsolutno svaki građanin ove države zna, i to je bolno naučio na svojim leđima, da će svaka politička opcija u ovim krajevima iskoristiti devalvaciju čim to može. Tokom komunizma devalvacija je bilo mali milion – npr. tokom sedamdesetih po jedna svake godine, ako ne i više.

I tako su građani počeli štediti u devizama (moda koja postoji još iz 60-tih sa prvi ekonomskim gastarbajterima).
I od tada se odvija vječna borba građana, vlasti i banaka oko ‘valutne klauzule’ – do sada u pet koraka:
1. vlast radi devalvacije
2. građani počinju štediti u devizama
3. ako banke ne primaju štednju u devizama, građani štede u čarapi i banke nemaju štednje i nema kredita, a nema ni zaduživanja (naučeno početkom 70-tih)
4. ako građani štede u devizama kod banaka, banke moraju davati kredite s valutnom klauzulom ili će propasti (naučeno sredina do kraj 80-tih).
5. ako građani štede u devizama i banke daju kredite u valutnoj klauzuli, vlast se više ne osudi koristiti devalvacije čim joj puhne (naučeno 90-tih i 2000-tih)

Nakon što je problem devalvacije riješen (osim u nekim sindikalnim i ekonomskim glavama) napokon možemo rješavati problem industrijske i ekonomske konkurentnosti naše države.

Jer, suprotno uvriježenom razmišljanju, na području Hrvatske nikad, ali APSOLUTNO NIKAD u povijesti nije postojala zdrava i konkurentna industrija i ekonomija.

Ni u komunizmu, ni u staroj jugoslaviji, ni pod austrougarskom, ni pod turcima (dijelovi RH koji su bili pod turcima). Čak se i slavna Dubrovačka republika, koja se možda najviše približila nekoj stvarnoj ekonomskoj održivosti, je svoj status i bogatstvo prvenstveno crpila iz mudrog arbitriranja između turaka i zapadnih zemalja prije svega venecije. Kad je venecija propala, a turci oslabili, počela je propadati i ona, a napoleon je samo dovršio posao.

Sva vremena kada se činilo da ‘industrija cvate’, prvenstveno se tu misli na odabrana razdoblja komunizma (slavne 70-e), ali ni nakon osamostaljenja ih nije nedostajalo (sanaderovo doba – 2003-2008), su samo razdoblja kada se upumpavao kapital ili devalvacijama (70-te) ili stranim zaduživanjem (2000-te).

Bravo Loki, to je ono sto i ja govorim…tj i ovo sto nisam napisao a mislio sam, to si ti rekao. Jako dobro receno.

Marx, kretanje troskova rada nije odredjeno samo valutom. Ti odnosi su prejednostavni. Alokacija kapitala moze biti losija i bolja, ali sama valuta nece na to presudno utjecati. Primer Slovacke govori da ti teorija nije tocna.

Nasi troskova rada u kunama su rasli jako i bez eura, a alokacija kapitala nije bas optimalna. Medjutim, uvodjenej jedne valutne zone zahtjeva dulju fazu prilagodbe-u transmisiji kamatnih stopa, inflacije, i fiskalne discipline. I dolar je u pcoetku uveden svima u USA-iako su se drzave razlikovale. S vremenom dodje do odredjene konvergencije, ali Euro je nova valuta. Taj period prilagodbe moze trajati dugo. Na koncu, kad se dovrsi prilgodba cijele valutne unije, imat cemo stabilnu valutnu zonu.

Problem Spanjolske nije uzrokovan Eurom, vec se samo devalvacija vidi kao brzo rjesenje. Ali euro nije uzrok. Grcka vec dugo pumpa javi dug, od 80ih i prije.
Masovna devalvacija bi isto upropastila kreditore. Slovenija ima prenapuhani javni sektor i davala je kredite drzavnim firmama “a la Sanader”, sto je sada doslo do kraja.

Hrvatska je ekstremno eurizirana zemlja, i trebamo uvesti euro pothitno. Ovo je cista ekonomska cinejnica, ne jer mi pripadamo ovdje ili ondje. Nijedna od drugih zemalja nije bila toliko eurizirana. Npr Crna Gora vec neko vrijeme koristi Euro “na crno”.