Vecina nabrojanih stavova stoji.
Ali najveci problem hrvatskog drustva, a time i gospodarstva je visoka politicka korumpiranost iz koje proizlaze sve nabrojane mane i nedostaci.
Kako je Hrvatska bila velika iseljenicka zemlja onda je negativni mentalni pristup prema poduzetnistvu samo djelomicno tocan.
ne želim autoru ništa loše, ali mu želim da se s ulaskom u eu spusti iz kule od bjelokosti u realan život, gdje će shvatiti da su većina stvari o kojima govori puke tlapnje. tek kad uspostavi vezu s realnim životom stvorit će se uvjeti da počne raditi nešto korisno, a dotad, moram se zapitati – od čega živi sada?
kako sam u karijeri imao prilike naučiti o poslovnom planiranju, prije tri godine sam napravio detaljan plan, s uključenih nekoliko scenarija za koje sam prosudio da su realne alternative.
danas samo mogu reći da je od svega toga ostao dim, i to 99% zato što su povlačeni suludi potezi od strane i prošle i ove vlade koji su protivni i općem zdravom razumu i najelementarnijoj poslovnoj i ekonomskoj logici. ali su ih ipak povukli.
moja temeljna pogrešna koncepcija bila je vezana za ulazak u eu. kako imam situaciju da imam dobar uvid ne samo u zakonodavstva nego i u trendove i planove razvoja zakonodavstva u branši kojom se bavima, ni u ludilu mi ne bi moglo pasti da pamet da će se istodobno s našem približavanju eu sustavno donositi zakoni i pravilnici koji su ili izravno kontra eu regulative i načela ili su takvi da ne postoje niti u jednoj eu državi.
sad je već postalo uvriježeno zvati hrvatsku apsurdistanom, ali prije tri godine ja doista nisam mogao sebi priznati da u takvoj zemlji živim.
moji veći kolege prošli su puno gore, jer veće angažiranje sredstava nosi samo veće gubitke i besmisleno nepotrebne troškove. tvrtke, recimo koje brižljivo upravljaju troškovima i za javne natječaje pripremaju ponude u kojima su sposobni braniti i obrazložiti svaku stavku propadaju jer na svakom natječaju gube ili zbog namještanja ili pobjeđuje ponuda koja je gromoglasno očit damping. opstaju samo oni koji uspiju izaći u inozemstvo.
tko bi recimo očekivao i planirao da nakon tolikih zaklinjanja u investicije, koje traje već godinama i godinama, političari neće uraditi ama baš ništa da urede pravni sustav i lokalni referenti su se toliko osilili da su postali pravi srednjovjekovni mini-diktatori, a vlada trenutno gura zakon kojim bi trebala zaobići samu sebe kako bi olakšala “strateške” investicije.
tko bi očekivao da će “spašavati” tvrtke koje su odavno trebale propasti nakon čega bi se počeo uspostavljati red na tržištu, da će poticijima stimulirati banke u održavanju umjetno visokih cijena stanova taman kad su ekonomske zakonitosti počekle pritiskati na snižavanje cijene.
tko bi i u najgoroj noćnoj mori pomislio na tu “predstečajnu nagodbu”, koja je uvela potpunu pravnu nesigurnost, de fakto učinila svako i “najobičnije” potraživanje krajnje rizičnim, osim ako je riječ o bancinom potraživanju.
u takvoj situacija pričati o tome da je poslovni plan ključan za poduzeće na rubu je autizma.
a pričati kako “su naši ljudi sami krivi” i da “nemaju dovolno poduzetničkog duha” je, da oprostite potpuna bedastoća.
dan-danas naši poduzenici imaju više poduzetničkog duha nego cijela tranzicijska istočna europa zajedno.
ali imamo političare-monstrume koji su vremeplovom došli s početka prošlog stoljeća, i biračku masu koja glasa za njih vjerujući da će im sve životne probleme riješiti ne ekonomija i poduzetništvo nego ideologija.
Neki dan je g. Tedeschi rekao, da osobni neuspjeh u jednom poslu ne treba smatrati tragedijom, nego treba iz njega izvuci pouke, koje ce pomoci, da sljedeci pokusaj bude uspjesniji. Poduzetnistvo nije zagaratirani drzavni posao, kakav po anketama zeli 80% mladih ljudi u Hrvatskoj, nego je sansa za hrabre i uporne. Sansa za inventivne ljude sa vizijom, koji ce znati pogoditi pravi timing, kad trebaju pomoc drugih kompetentnih i kreativnih ljudi, da bi sami imali uspjeh.
Ako recimo u jednoj Njemackoj izmedju 25 i 30 tisuca podezetnika godisnje propadne, to za njih sigurno nije nesto sto bi ih posebno veselilo ali kad u istoj godini se otvori 35 tisuca novih poslovnih prilika, onda je to za ekonomiju jedne zemlje veoma pozitivno.
Kad Hrvati shvate da jedini nacin dugorocnog opstanka jedne nacije lezi u izvozu i da prema tom cilju treba fokusirati sve raspolozive resurse, koje jednom drustvu stoje na raspolaganju, onda je to prvi ali vazan korak na dugom putu samospoznaje da nista u zivotu nije dzabe/badava.
Cijenim optimizam autora u iznalaženju unutarnjih rezervi, ali realnost je drugačija. Ekonometrija u Hrvatskom gospodarstvi izgleda ovako:
1. odnos broja uposlenih i ne uposlenih je 1:1 (ne računajući fiktivno uposlene), a normalan (biološki)odnos je 1:4, što naše gospodarstvo na osnovi rada čini četverostruko skupljim u odnosu na konkurenciju
2. porezna opterećenja i 507 naknada čine opterećenje hrvatskih kalkulacija cijene za novih 60%
Dakle raspodjela na hrvatski način je: državni proračun za pokriće plaća političara i fiktivno umirovljenih, proračuni lokalne samouprave za pokriće plaća u jedinicama (županije,gradovi,općine) kojih ima više nego u Engleskoj.
Rezultat ovakvog gospodarstva je siromaštvo, koje će proizvesti rasprodaju imovine, a nakon toga slijedimo Grčko iskustvo
@osi3, potpisujem.
Zašto marketinški metapoduzetnici ne shvaćaju da nije lijenost propitivati zbog čega realni sektor poljoprivrednim poticajima hrani tzv. poljoprivredu? Država treba pomagati bolesnima, starima, hendikepiranima. Ali to se odnosi na građane, a ne trgovačka društva.
ukinimo poljoprivredne poticaje, budimo lider barem u nečemu 🙂
Ne možemo naprijed jer mislimo da je Todorić uspješan i što mu vlast u svemu pogoduje. Todorić beskrupulozno posluje, uvozi robe najniže kvalitete i na njoj zarađuje. U tome ima pomoć carine i svih drugih tijela za kontrolu uvoza. Rezultat je propast domaće proizvodnje, koja osim što je skupa, nije toliko nepoštena da bi se služila istim trikovima. Todorić se sretno izvukao iz nekih svojih problema sa zakonom u prošloj državi, pa nije odsjedio u zatvoru. Njegov kompanjon zato jeste. Vrlo je vjerojatno da iza njega stoji neki strani igrač, koji će u pravom trenutku preuzeti Agrokor ,a s njime i cijelo hrvatsko gospodarstvo. Sve uspješne države danas na prikriveni način zatvaraju svoja tržišta, ali zahvaljujući našem uvoznom lobiju, mi igramo upravo suprotno.