Memorija nam počinje isparavati već sa 45 godina
Gubitak pamćenja i ostalih moždanih funkcija može početi rano, čak s 45 godina, što postavlja velike izazove pred znanstvenike koji pokušavaju pronaći nove načina liječenja demencije, objavili su u petak stručnjaci.
Zaključak desetogodišnje studije u kojoj je sudjelovalo više od 7.000 britanskih vladinih službenika u suprotnosti je s ranijim spoznajama da pad kognitivnih sposobnosti ne počinje prije 60. godine života te bi mogao imati dalekosežan utjecaj na buduća istraživanja demencije. Velik broj novih lijekova za Alzheimerovu bolest, najčešči oblik demencije, trenutno je u fazi kliničkih ispitivanja, no očekivanja su niska i neki stručnjaci strahuju da se novi lijekovi testiranju na pacijentima koji su prestari da bi se pokazale njihove koristi. Među tvrtkama koje razvijaju nove lijekove je Eli Lilly koja radi na lijeku solanezumab te Elan i Johnson&Johnson koji razvijaju bapineuzumab.
Istraživački tim predvođen Archanom Singh-Manoux iz Centra za istraživanje epidemiologije i javnog zdravlja u Francuskoj i s londonskog University College otkrio je umjereni pad umnih sposobnosti u žena i muškaraca u dobi od 45 do 49 godina.
Među starijim osobama uključenima u studiju prosječan pad kognitivne funkcije bio je veći, ali su zabilježene velike varijacije s obzirom na godine, uz trećinu ispitanika od 45 do 70 godina koji nisu pokazali nikakav pad. “To se ne događa odjednom kada ostarite, nego promjene počnu puno ranije”, rekla je Singh-Manoux. “Idući korak je to razlučiti i potražiti faktore rizika”, dodala je.
(Hina/pd)
Javna i državna poduzeća su uglavnom u minusima i katastrofalnom tanju, al se zato “manageri” bogate funkcijama u tim poduzećima, a kad je mali privatnik u minusu, dolaze mu inspekcije i kažu mu kako nije normalno da tvrtka bude u minusu i slične gluposti.
Jedini izlaz privatizacija.
Nije problem dati pravom menadžeru, koji zna i hoće, i puno veću plaću, problem je što u javnim poduzećima ima puno rukovodećeg kadra (menadžera), čije se obveze i odgovornosti isprepliću. Smješne su situacije da u pojedinim službama unutar tih poduzeća menadžer ispod sebe često nema više od 10-tak radnika, a na tih 10 radnika ima još i nekoliko voditelja (menadžera srednje i niže razine). To nam govori da ne postoji razrađeni sustav rukovođenja, te se izmišljaju radna mjesta za uhljebljenje nesposobnih. Privatizacija gdje god je to moguće, jedino je rješenje.
Što je u privatizaciji javnih tvrtki problem? To što su nacionalni paradni konji koje stalno treba futrati? To što su nelojalna konkurencija privatnom sektoru, koji je jedan između onih koji ih po sili zakona stalno futra? To što su neproduktivni i svojom neproduktivnoću omogućavaju nastajanje kooperanata koji se onda objese na njihove sise i indirektno isisavaju proračunske novce? To što javne tvrtke više neće biti utočište za podobne strankarske ljude? To što…?
Kako očekivati prihvaćanje privatizacija, kada se i u privatnim tvrtkama odnosimo kao da su javne tvrtke. Kada je poslovanje pozitivno, onda su menadžeri pripisuju sve zasluge, kada je poslovanje negativno, onda se pritišće na vlasnika ili vlasnike da dokapitaliziraju, da kreditiraju ili daju svoja osobna jamstva za kredite i time pomognu toj tvrtci.
rezultat rada istih koji se ogleda u razvoju i financijskim pozitivnim pokazateljima je jedini kriterij za visinu nagrade za iste stoga pausal u startu koji ne prelazi iznos dve prosjećne place a sve ostalo kroz nagradu za ostvareni rezultat jer ne u privatnom sektoru niko im ne placa ni kune prisustvo i prosetavanje nego iskljucivo samo ostvarenu dobit nije na odmet dodati da je možda najveca kocnica i prepreka ogranicenost u izboru i organizacije kadrova gdje politika uvjetuje ekonomske neodržive kriterije tu im se mora dati sloboda kreacije jer i privatni sektor im daje tu slobodu u zamjenu za odgovornost i pozitivno zadovoljavajuci profit tako da kratkorocni gubitak ili bilo kakav negativan rezultat ih vraca na trziste rada bez naknada otpremnina i drugih gluposti primjerenih samo politickoj nekreativnosti i neznanju
stoga nema na rjec i bjanko nikakvog novca primjeren startni iznos od dva prosjeka RH uz povlastice koje idu uz funkciju auto telefon i puno tog još što uposlenici nemaju a primjerenost u nagrađivanju po ostvarenom rezultatu i samo tad i samo po kvaliteti tog rezultata