možda misle na meksikanke .
tipično “ispipavanje terena”, karakteristično za zemlje u kojima vladaju lupeški marksisti, a ne tržišna ekonomija.
cijena koju su oni spremni platiti trebala bi biti njihova najstrože čuvana tajna, bazirana na kalkulacijama proizišlim iz njihovog hvaljenog know-howa i iskustva.
oni bi morali imati ideju dokle mogu ići da bi im projekt bio isplativ, i onda odlučiti hoće li na natječaj ići s najvećom mogućom cijenom ili će taktizirati.
tek na otvaranju natječajnih ponuda znale bi se karte, jer sam natječaj jest neka vrsta pokera. no ako linić i ekipa nekom pokažu karte drugog igrača onda je to teško varanja. ovdje je druga vrsta varanja – recimo ocijene da rixos ne može platiti više od 200 milijuna, nagovore linića da stavi minimalnu početnu cijenu 250 milijuna, onda je oni plate, no budući da znaju da je projekt neisplativ, onda idu masivne prenamjene i izmjene prostornih planova sve dok projekt ne postane isplativ namještenom ponuđaču.
stoga je puštanje budžetske cijene u javnost umjesto brižljivo skrivanje iste već u startu krajnje sumnjiva rabota. todorić očito računa na prljavi dosluh s političarima i s obzirom na naš pravosudni sustav, niti ne pokušava se graditi poštenim. zašto bi se brinuo? da pravosuđe imalo funkcionira, linić bi već bio iza rešetaka zbog one svinjarije s hanfom i agrokorovom obvezom objave javne ponude dionica.