Ja sam otvorio obrt u jedan dan a tvrtku u četiri dana! Taj segment funkcionira izvrsno! Dobio sam i 100 m2 prostora od grada……
Barbosa je u pravu, zec leži u drugom grmu, suština problema je u opterećenjima i potpunom nerazumjevanju državne administracije i birokracije o načinu rada mikro-poduzetnika.

hvala vam na ovakvim komentarima,stalno se mislim,pa vidi li iko šta nam rade uhljebljene krvopije? [sealed]

Potpuno su u pravu svi komentatori. No, u pravu je i Ministar Maras. Obrti bi se trebali moći otvoriti u roku od dva dana, a tvrtke u roku od sedam dana. To su pripreme koje treba napraviti već sada da kada dođe do prosperiteta i oporavka, da se firme brzo otvaraju. Trebale bi se još brže zavarati, kako bi šteta vjerovnicima koji ostaju nenaplaćeni, a tu su država i radnici bila što manje.
U Dubrovniku se tvrtke mogu otvoriti u teoretski u 24 sata, a praktički za 2 dana. U koliko su svi dokumenti uredni, pa čak i pod pretpostavkom neke manje isprave koju traži registarski sud sve je moguće napraviti jako brzo. Brzina otvaranja upitna je dakle kod velikih sudova počevši sa Zagrebom i Splitom. No, ono što je najbitnije je da trošak javnog bilježnika koji obavlja praktički sve poslove košta oko 2.000,- kuna i to se nije mijenjalo 17 godina, a u toj cijeni je PDV i pristojba državnom proračunu. Sudska pristojba koja se praktički dvostruko plaća, a u odnosu na PDV i trostruko, sa troškom oglasa u NN je 2.500,- kuna. Trošak oglasa u Narodnim novinama je više puta veći od troška javnog bilježnika. Tako enormnim cijenama JP Narodne novine zapravo pokrivaju sve ono što rade besplatno, te plaće i organizaciju koja ima više veze sa državnom administracijom nego tržištem. Da su narodne novine na tržištu tu bi plaće bile manje, bilo bi manje šefova, a bilo bi i konkurencije. Dakle, objava bi se mogla obaviti i u drugim novinama.
Centralni je problem procjena od strane neimenovanog dužnosnika koji prima redovito mjesečnu plaću veću od prosjeka i koji nema veze sa slobodnim tržištem niti je ikada imao. Takvi kriteriji su nas doveli u pat poziciju u postupku legalizacije objekata. Ljudi su radili nelegalne objekte samo zato što nemaju novaca. Nema toga zakona koji će ih prisiliti da imaju novaca. Dakle nelegalne objekte treba popisati i upisati ih u zemljišne knjige i katastar, a ne obrnuto zabraniti im svako prometovanje tim nacionalnim bogatstvom, na način da su svi ugovori vezani za takve objekte ništavni, pa čak i ako se prometuje sa zemljištem ispod tih objekata. Na ovaj ili onaj način mi smo imobilizirali 50% nacionalnog bogatstva i sredstva proizvodnje koji se zovu – “nelegalne nekretnine”. Tim više kada treba postojati pozitivna zabilježba da postoji uporabna dozvola za objekt, nema razloga ta se ne upišu svi objekti bez te zabilježbe. Tada bi znali čiji su, mogli bi plaćati porez, u njima bi se obavljala legalna privredna djelatnost, pod posebnim uvjetima. Ovako su zakoni o legalizaciji zapravo stvori i fizički prostor sive ekonomije, društvene skupine izvan svakog zakona dok ne legaliziraju objekt koji imaju.
Isti je problem sa stečajevima i likvidacijama. Kriterij neimenovanog dužnosnika zapravo postavio je za poduzetnike i privrednike nemoguće uvjete. letvica je podignuta previsoko. Nitko tko je imao stečaj ili neke dugove ne može otvoriti firmu. Dakale svaki poduzetnik iz RH trebao bi biti u svojim planovima i poslovanju biti tako precizan koliko
astronauti na putu na Mjesec. Kriterij je da nije dozvoljena niti jedna pogreška. Prvi stečaj ili dug je nemogućnost otvaranja tvrtki. U uvjetima krize mi ćemo u našoj maloj državi sa vrlo malim brojem poduzetnika uskoro svih potrošiti i neće nitko biti sposoban da prema takvim kriterijima osnuje tvrtku ili obrt.
U Njemačkoj i dr. državama EU nije tako. Firme propadaju, država gubi poreze i doprinese, a banke kredite, ali to se događa 10 puta brže neko kod nas pa je i šteta manja. Bitno je da netko to nije učinio namjerno, za to kriminalno odgovara, a svi ostali osnivaju odmah drugi firmu. Sa prethodnim iskustvom idu brže i bolje….
Naposljetku, sve one inspekcije koje krstare po sve malobrojnijim proizvodnim pogonima i obrtima, ne treba ukinuti, ali treba isti broj inspektora i provjera ići prema zaposlenim u javnoj potrošnji – prema neimenovanom dužnosniku koji piše ovakve propise, čije se ime ne zna i nema osobne odgovornosti, a plaća mu je veća od prosjeka.
Anđelko Stanić