Glavni uzrok propasti velikih građevinski tvrtki je u tome što su oduvijek previše oslanjale na državu i na nerealno visoke državne cijene. Kada je to nestalo niti jedna nije imala ni znanje ni tehnologiju za iskorak na privatna naročito strana tržišta. Većina menađera su bili obični žderači janjetine, bez znanja stranih jezika, bez znanja o novim tehnologijama (neki ni kompjuter nisu znali uključit), radnike su doživljavali kao stoku sitnog zuba i danas smo tu gdje jesmo.

Kakva vlastita sredstva za ‘sveobuhvatnu rekonstrukciju’ 2010.? Jedina sredstva koja je RH tada mogla dobiti su krediti sa 6.75% kamate, a čak i s njima je rupa u proračunu rasla brže nego balon na kompresoru. A da ne govorimo da je gradnja autocesta u periodu prije 2010. ispala višestruko skuplja i od najviših procjena.

Kako je Konstruktor prošao u Kuvajtu? Odnio gaće nna štapu i blamirao se. Mi smo mogli funkcionirati, dok je država plaćala sve. I na stotine aneksa ugovoru, tako da rentabilnost poslovanja nikada nije bila tema u našim građevinskim tvrtkama. Nije, da nije bilo poslova u Europi nakon 2010. Olimpijada u Londonu, Olimpijada u Sočiju, europsko nogometno prvenstvo u Poljskoj i Ukrajini, svjetsko nogometno prvenstvo u Rusiji, na tisuće tendera u Njemačko za industrijska postrojenja – ključ u ruke… ali tu nema aneksa, i ako ih eventualno ima, onda se svaka stavka mora odmah obrazložiti i zatražiti dodatno financiranje. Međutim, tvtke, koje su naučile na muljanje i gdje učinkovitost po radnom mjestu nikada nije bilo mjerilo uspjeha, jednostavno su nestale.

Građevina=pljačka