U ovom tekstu ovaj Mangup na fini način nagovara našu političku ” elitu ” da nije dobro štedjeti ,

već da treba dignuti nove kredite od Kolonizatora ,

kupiti za te novce robu od kreditora i zaposliti njihove radnike .

Pa to isto rade Grci već 200 godina i još nisu izašli iz krize , dapače sve su dublje .

Zašto su im davali stalno kredite iako su znali da Grci tonu sve dublje ?

Na taj su naćin Kolonizatori zapošljavali svoje radnike i prodavali svoju robu .

Što su više Grcima davali kredita to su Grci od njih kupovali više robe i gospodarstvo Kolonizatora je raslo .

Pero, ceo fudbal si promasio. on ne govori iskljucivo o kreditima nego o tome da bi se drzava umjesto povecavanja nameta i raznih poreza, kakav je slucaj bio kod nas, trebala vise fokusirati na ekspanziju i rasteretiti gospodarstvo istih…istovremeno svojim ulaganjima pripomoci rastu ekonomije. krediti su samo jedan sitni dio toga

Pero7 je ipak u pravu. A naslov člank "Keynes je bi u pravu" je čista manipulacija. Keynes je bio na pola u pravu, a druga polovica mu je dovoljna za giljotinu.

Obrazloženje: Prema Keynesu, država svojim ulaganjima potiče gospodarstvo i to je točno. Međutim, ono što Keynes nije dobro odradio je regulacija novca. Meni je potpuno nezamislivo da je čovjek uspio cijelu ekonomsku teoriju smisliti, ali mu je promaklo da centralno bankarstvo vodi u dužničku krizu. Prije bi Keynesa mogli nazvati manipulatorom nego stručnjakom. A osobno sumnjam da je bio plaćen (ili imao neku drugu naplatu) da razvije baš ovakvu teoriju da bi pogodovao bankama i krupnom kapitalu. Moj članak http://sites.google.com/site/financijskisustav/od-problema-do-rjesenja lako dokazuje da rad svih ne može biti plaćen (ako se ne dodaje novac koji nije kredit), a genijalac Keynes je to zatajio. Zbog toga mu je mjesto u tamnoj povijesti ekonomske misli.

Ovaj genijalac svaki mjesec jedno te isto – stisce americku vladu na zaduzivanje uvjeren da je teorija iz 2. svjetskog rata nekakva magija koaj ce sigrno pomoci. Pa vise se na to ne gleda tako. Zaduzivanje danas znaci i gubitak povjerenja u gospodarski oporavak, sto jasno kazu i kreditne agencije. Bailout banaka ’08 nije bas donio oporavak kakav je i on ocekivao, jer je sad taj dug dosao na naplatu, a uzroci krize upumpavanjem novca nisu rijeseni, tj. stagnacija nije sprijecena.
Zaduzivanje ima smisla da bi se ekonomija pokrenula s mrtve tocke, pretpostavivsi da utjecaj drzave kao ulagaca doista jest toliko velik (sto je samo dio price), ali ako nema zdravog temelja za rast, onda je fiskalna kriza nakon zaduzivanja pitanje vremena. A temelja za rast nema jer su razvijene drzave dostigle nivo nakon kojeg je tesko dalje, pogotovo uz otezavajucu cinjenicu da im je Kina ugrabila lavovski dio tog kolaca – mnogo industrije se tamo preselilo, a jedino profiti, koji opet nisu bas investirani u lokalno gospodarstvo, se vracaju nazad. Azija(najvise Kina) u svemu tome profitira od zaposljavanja, popratne industrije i na kraju transfera tehnologije i rasta tehnoloske/znanstvene kompetitivnosti koju trenutan razvoj dogadaja inkubira.
Za zapad doista ne ostaje drugo nego smanjenje deficita, pad BDP-a u realne okvire (dakle minus dug) i fokusiranje na poticanje vlastite industrije kao konkurencije Kinezima, jer ovaj “free reign” i tehnoloska premoc nad svijetom koju su imali pola stoljeca je sutra stvar povijesnih knjiga a ne realnosti.

Pero7 ipak nije u pravu, a isto tako ni Nostradurus. Krugman vec godinama tumaci kako drzava treba financirati potraznju u trenutku kada privatna potrosnja to ne moze. Pri tome je vazno razluciti porast potraznje investicijama u infrastrukturu (sto drzava najbolje moze ostvariti) i golu potrosnju, npr. dizanjem placa saborskih zastupnika. Ukoliko drzava podigne vlastiti deficit, ali se time ostvare uvjeti za gospodarski razvoj (npr. novac se potrosi na provedbu reformi kojima poduzetnici lakse otvaraju poduzeca), onda zbog ekspanzije privatnog sektora rastu porezni prihodi i bez da drzava dize porezne stope.
Poanta jest u tome da u trenutku privredne ekspanzije, drzava treba dizati porezne stope kako bi a) smanjila svoj deficit u trenutku kad drzavi ide dobro o b) smanjila inflaciju zbog rastuce privredne aktivnosti. Razdoblje od drugog svjetskog rata do sedamdesetih je bilo tako ekonomski uspjesno jer se vecina drzava drzala ovog jedonostavnog recepta.