“No rizika je puno, tržište nije transparentno, imamo jako malo usporedivih projekata, nitko ne zna kako se prodaju hoteli. Ulazak u rizik se naplaćuje kroz cijenu. ”

Svi bi đabe kupovali. A niko ne bi stavio pare na stol i dao ponudu za kupnju. To je najjednostavniji naćin ćak i u Hrvatskoj. Samo ga ne vidimo ćesto, jer nema tih para. Pa se onda mulja.

Ali starwood capital se uz 51 milijarde (to je 51.000 milijuna) imovine smješi kad kažu investicija “do 100 mio”. Jer to je isto, kao da bih rekao, da uz plaču 10.000 kuna razmišljaš, šta češ kupit za slabih 20 kuna. Pa to je jedna kava na stradunu.

Nitko neće milijune eura ulagati u hotele koji rade tri-četiri mjeseca. Do 2015 hoteli u Zagrebu su imali popunjenost od cca. 60% i to većinom u grupnom aražmanu. Tako se o pristojnoj dobiti ne može govoriti. Zagrebu fale business-gosti, odnosno četiri noćenja u tjednu po dobroj cijeni, a onda se može za weekend primati i grupe, na kojima nema zarade, ali pokrivaju troškove. U Splitu je stanje još teže, jer od četiri mjeseca se jednostavno ne može živjeti i kako u toj situaciji zadržati top personal i plaćati ga cijelu godinu? O tome govori ovaj čovjek.