Ponukan aktualnim prepirkama o drugom stupu mirovina, želio bih otvoriti širu raspravu o problemu, koja bi nadišla dnevnopolitičku razinu, razbacanu po različitim temama na forumu.
Činjenica je da se na burzi može zaraditi samo na dva načina. Jedan je preuzimanjem novca od manje uspješnih ulagača (od pojedinaca do OIF-ova), a drugi je preuzimanjem novca od mirovinskih fondova.
I dok je prvi slučaj uglavnom jasan, nad drugime postoji nešto „izmaglice“. Pojasnimo stoga problem mirovinskih fondova do kraja, do same srži. Mirovinski fondovi svoje redovite mjesečne uplate jednostavno moraju pretvoriti u vrijednosne papire. Svi ostali, racionalni, sudionici rade samo na tome da što više tog gotova novca osobno preuzmu na tržištu kapitala. I to je sasvim u redu. I tako treba biti – u interesu svih sudionika tržišta.
Ono što nije u redu, to su odnosi (uvjeti) na tržištu kapitala prema kojima bi se te transakcije trebale odvijati. Na tržištu je previše nepoznanica, a da bi se moglo nazvati transparentnim i regularnim. Previše je toga nepoznato, od tehničkih parametara trgovanja do podataka o pojedinim poduzećima koji se nalaze u sjeni tih papira. Do pred koji mjesec (do pojave Teletradera) stanje je bilo još kaotičnije, a trgovanje je bilo nalik guranju ruke u rotacioni stroj (i mnogi su „ostali“ bez prstiju, pa čak i ruke).
Sve to bi trebalo biti najmanje u području odgovornosti pojedinaca. Sustavni subjekti (Burza, Hanfa, poduzeća, ..) su ti koji bi trebali poduzeti sve potrebne radnje da tržište postane maksimalno transparentno.
Činjenica je da Hrvatska po večini makroekonomskih elemenata predstavlja manje od 0,5% europskih veličina (GDP, ind. Proizvodnja, …) – a to je manje od statističke pogreške. Kako se nitko razuman ne bavi statističkom greškom, tako niti problemi Hrvatske nikoga (izvana) posebno ne diraju. U takvim okolnostima Hrvatska (i slične države) kao bogom je dano područje djelovanja razno-raznih probisvjeta – kojima ne odgovaraju regulirani, unaprijed poznati uvjeti djelovanja. Stoga, ova činjenica jako otežava rješavanje bilo kakvih problema, pa i ovih na tržištu kapitala. Potrebno je puno dobre volje i energije svih sudionika tržišta, pa da se koliko-toliko unaprijede međusobni odnosi na TK.
Dakle, „osuđeni“ smo sami na sebe. I biti će nam onoliko dobro (ili loše) koliko to sami želimo! Pa, ako želimo uništiti tržište kapitala onda ćemo uništiti i drugi stup mirovina. Ako želimo unaprijediti tržište kapitala onda jednostavno moramo natjerati sve, od burze i Hanfe do poduzeća i Vlade da se ponašaju transparentno i razumno.
Kako? Pokušajmo pronaći napametnija rješenja u nastavku ove teme.

@MMM
Pokušajmo pronaći napametnija rješenja u nastavku ove teme

Slazem se.
Predlazem:

1. za pocetak – ne dirati 2. stup
2. pokusati doslovno prezivjeti dok se ne stvari na svjetskom nivou ne srede
3. napraviti po prvi put, proaktivan plan za RH za vrijeme kada se svijet izvuce iz krize

Nema tu nikakve alternative za TK nego nazad u regionalne okvire… pa nekakva udruzenja burzi, zajednicka platforma trgovanja, sektorski indexi, merging srodnih kompanija, cross country IPOi, itd itd
Ali kako to sprovesti sa ovakvim politickim "elitama"? Ako ne ide njima u dzep – nevalja.
A oni ne mrdaju dok sve ne ode u pm.
Onda vise ni ne moraju mrdat.

2. stup mora opstati, a prelazak iz 2. u 1. stup treba biti vrlo ograničen – samo na starije osiguranike koji sada ili narednih do 5 godina idu u mirovinu i koji to sami zatraže. time bi se spasila imovina OMF-ova (i naša naravno) od državnog posizanja za njome radi namirenja državnih dugova i osigurala likvidnost na ZSE.
druga mogućnost je uvesti moratorij na bilo kakve promjene u 2. stupu dok ne završi svjetska kriza i recesija,a da država prihvati doplaćivati za to vrijeme razlike onima koji sada idu u mirovinu. zauzvrat bi OMFovi pomogli državu kupnjom drž. obveznica i trezoraca (do određene granice)

Ako je Sanaderova intencija da ljudima pruži više izbora kada je u pitanju upravljanje mirovinom onda ja to podržavam. Međutim u tom slučaju treba dati na raspolaganje sve raspoložive opcije:
1) Uplaćivanje 5% u I. stup
2) Uplaćivanje 5% u II. stup
3) Neuplaćivanje 5% u mirovinski sustav

Ja imam recimo svoju firmu koja stabilno posluje, imam solidnu plaću, nemam kredit i sve svoje račune izmirujem na vrijeme. Stoga sam uvjeren da sam puno kompetentniji da upravljam svojom mirovinom nego Šuker koji ne plaća račune na vrijeme, u kreditu je do grla i prihodi mu opadaju svakog dana.

Zašto ne ponuditi ljudima mogućnost, kao u americi, da otvore mirovinski račun u banci. Da na njega polože 5% prihoda i da sami investiraju taj novac.

Ja osobno bih svakako podržao slobodnu odluku o tome da li se želi ili ne želi biti "član drugog stupa", ali onda isto tako treba imati pravo i na izbor da li bit ili ne biti član prvog stupa! Kako netko može "prebaciti svoju štednju u 1. stup", trebalo bi svakako time dopustiti onima koji to žele da "se ispišu iz 1. stupa" i taj postotak (koji recimo neka i ostane obavezan) uplaćuju sebi u svoj 2. stup, time se odriču "državne mirovine" (iz 1.stupa) a bitno si povećavaju šansu za bitno bolju mirovinu iz svoje ušteđevine u 2. stupu koja će biti daleko veća ovako jako povećanim uplatama.

To je jedino pošteno rješenje: svatko neka bira želi ili 2. stup ili ne, ali isto tako i želi li 1. stup ili ne, neka se ostavi mogućnost biti u samo jednom od ta dva stupa, ili biti u oba, kako si tko želi "raspodijeliti sredstva i vjeru", na svakom ostaje vjerovati državi i njenim mogućnostima isplaćivnja budućih mirovina, ili vjerovati hrvatskom gospodarstvu/TK/fondu svom, ziheraši će koristiti neku kombinaciju, malo jedan malo drugi stup (baš nešto ovako kakvo i je, samo možda u suprotnim proporcijama uplata, ono ako manje uplaćuješ u 1. "toliko postotaka osnovice mirovine ćeš imati u budućnosti", pa da si svatko može samo za sebe odlučiti da li i koliki dio "državne mirovine" želi).

Također, pralelno sa podizanjem razina sloboda hrvatskog radnika/umirovljenika, trebalo bi raditi i na podizanju slobode/autonomije Društva (upravitelj OMF-a) prilikom izbora politike ulaganja, trebalo bi ukinuti obvezu ulaganja u državne obveznice, sam Društvo neka bira da li će i koliko ulagati u obveznice i to koje države (neki fond možda uloži 50 % u državne obveznice i ako ne mora, ali recimo Republike Slovenije umjesto RH), fond ne služi za to da financira državu nego da osigura i oplemeni svoju imovinu, ako su obveznice RH "nesigurne" za njega, neodgovorno je da ih kupuje – a zakon ga na to tjera… loš zakon.

P.S. Također, ja bih ukinuo i obvezno zdravstveno osiguranje (tj. “obvezu sudjelovanja u državnom zdravstvenom osiguranju”), tko neće neka ga ne mora plaćati, nego neka si sam uplaćuje nekakvo privatno osiguranje, ili uopće nikakvo ako se osjeća sigurnim od bolesti i dovoljno bogatim ako se slučajno razboli 🙂

Sloboda izbora je DOBRA STVAR – ali ona ne smije biti jako selektivna, jer to onda više nije sloboda nego manipulacija "slobodom"!

Moja sloboda treba biti ograničena samo slobodom drugog čovjeka/Društva/društva. To je sva mudrost.

Stjecajem okolnosti imao sam priliku, prije 4-5 godina, implemenitrati koncenpt društveno odgvornog poslovanja u jednoj velikoj kompaniji. Formalna implementacija je brzo bila dogotovljena – ali stvarno zaživljavanje nije ni do danas. Zašto?

Pitate se kakve sad to ima veze s drugim mirovinskim stupom?

Ima, ima, i to jako puno. Naime onaj sustav društevno odgovornog poslovanja nije zaživio osim na formalnoj razini zato jer to nisu htjele interesne skupine.

Interesne skupine nisu htjele niti da bude efikasan drugi mirovinski stup.

Bilo koji dugoročni proces, zakonito je, biti će uspjšan onoliko koliko su zadovoljeni interesi pojedinih interesnih skupina. Kod drugog mirovinskog stupa, za sada izgleda, zadovoljne su jedino banke – jer jedino njihov profit raste. Mali dioničari su nezadovoljni – a niti neznaju artikulirati svoj interes. Budući penzioneri – takđer. Država (Vlada) je također nezadovoljna – a premijer tek sad pokušava artikulitati svoj interes.

Dakle, za rješenje problema drugog mirovinskog stupa treba:
1. definirati interesne skupine,
2. definirati njihove interese,
3. sagledati presjek skupa svih interesa, i
4. na tome graditi strategiju naspram problema.

onda bi za 30 g imao masu socijalnih slučajeva! kao da ovi sada nisu dovoljni!