Točno, ali posjedovati nešto čak i bez kredita opet nije znak nečeg sigurnoga. Evo primjera nekoliko:

– dobiješ na lotu 10.000.000 kuna, trošiš maksimalno, automobili, stanovi, provodi, nemaš mjeru, a navikao si se na lagodan život, kada potrošiš pare tek nastaju problemi, pogotovo promjene navika čovjeka nešto je što gotovo stresno, ako je dolje
– ili zaradiš na burzi 10.000.000 kuna, i odlučiš još podebljati i odeš malo prošortati neku precijejenjenu dionicu, i uložiš gro para misleći kako si u pravu, pa podebljaš i marginom, jer ako si zaradio 10.000.000 kuna imaš znanje, i lijepo sve krene, a cijena počne ekstremno rasti, a ti i dalje podebljavaš, misleći kako je kratkoročno, a vrijednost portfelja se smanjuje rapidno, i nakon mjesec dana objavi se preuzimanje tog poduzeća i cijena ode u nebo, a ti ostade bez para + margin novci koji nisu tvoji, i što ćeš sada? Čak i da ti je ostala koja milja, ostaje gorak okus u ustima, a ne daje slučajno da si sve potrošio + novce od banke, ili sve opet ispočetka

Poanta je, da čovjek uvijek mora ići naprijed, da 10.000.000 kuna kao vrijednost ništa ne znači ako ne znaš upravljati novcem, tj. povećavati tu vrijednost. Ako stagniraš ili čak padaš osjećat ćeš se poprilično depresivno. Zato poslovni svijet mora stalno povečavati dobit, prihode, pa ako ne može s postojećim stanjem, preuzimaju druga društva kako bi mogli ostvariti napredak, pa makar onaj iluzoran. Jedino i pravo mjerilo uspješnosti je kontrola SEBE i svojih emocija, svoji strahova i pohlepe. Ako je čovjek naučio kontrolirati sebe, naučio je sve, ako je upoznao sebe, onda zna s kime ima posla. Poznavanje drugih nije predmet ove rasprave.
Zato milijuni ne znače ništa, ako je tebi to samo vrijednost na papiru koju moraš duplati. [thumbsup]

Robert Skidelsky: Koliko je dovoljno?

Keynes je predvidio da će se za stotinu godina, dakle do 2030., rast u razvijenom svijetu praktički zaustaviti jer će ljudi, kako je napisao, “imati dovoljno za dobar život“. Radni sati past će na tri dnevno, odnosno radni tjedan trajat će 15 sati

Robert Skidelsky
Copyright: Project Syndicate, 2009.

Ekonomska je kriza izazvala eksploziju sveopćeg bijesa na “pohlepu“ bankara i njihove “bestidne“ bonuse. To je popratilo širu kritiku ustrajanja na rastu, na ekonomskom rastu ili zgrtanju bogatstva po svaku cijenu, ne obazirući se na to kako to utječe na okoliš ili društvene vrijednosti.

John Maynard Keynes je o tome pisao 1930. godine u malom eseju Ekonomske mogućnosti naše unučadi. On je predvidio da će se za stotinu godina, dakle do 2030., rast u razvijenom svijetu praktički zaustaviti jer će ljudi, kako je napisao, “imati dovoljno“ za “dobar život“. Radni sati past će na tri dnevno, odnosno radni tjedan trajat će 15 sati. Ljudska bića će biti više nalik na “ljiljane u polju, koji niti predu niti tkaju“.

Keynesovo se predviđanje oslanjalo na pretpostavku da će uz rast kapitala od 2% na godinu i povećanje produktivnosti od 1% godišnje, te uz stabilan rast stanovništva, prosječan životni standard narasti osam puta. To nam omogućuje da izračunamo koliko je to Keynes mislio da je “dovoljno“. BDP po glavi stanovnika u Velikoj Britaniji kasnih 1920-ih (prije kraha 1929.) bio je oko današnjih 5.200 funti (42.200 kuna). S tim u skladu on je procijenio da će BDP po glavi stanovnika od otprilike 40.000 funti (325.000 kuna) biti “dovoljan“ ljudima da se posvete ugodnijim stvarima.

Nije jasno zašto je Keynes mislio da će prosječan britanski nacionalni prihod po glavi stanovnika uvećan osam puta biti “dovoljan“. Najvjerojatnije je kao standard dostatnosti uzeo prihod buržoaskog rentijera u svoje vrijeme, koji je bio desetak puta veći od prihoda prosječnog radnika.

Razlog uspjeha: Produktivnost

Osamdeset godina kasnije razvijeni se svijet približio Keynesovom cilju – 2007., dakle prije kraha, MMF je izvijestio da je prosječni BDP u Sjedinjenim Državama iznosio 47.000 dolara (231.000 kuna), a u Velikoj Britaniji 46.000 dolara (227.000 kuna). Drugim riječima životni se standard u Velikoj Britaniji povećao pet puta od 1930. unatoč tome što se nisu ispunile dvije Keynesove pretpostavke: da neće biti velikih ratova i da se broj stanovnika neće povećati (u Velikoj Britaniji je broj stanovnika danas 33% veći u odnosu na 1930. godinu).

Razlog takvog uspjeha jest to da je godišnji rast produktivnosti bio veći nego što je Keynes predvidio: oko 1,6% u Velikoj Britaniji i malo veći u SAD-u. Zemlje poput Njemačke i Japana bile su još uspješnije, unatoč strašnim posljedicama rata. Vjerojatno je da će većina zapadnih zemalja dostići Keynesov “cilj“ od 66.000 dolara do 2030. godine.

Jednako je, međutim, nevjerojatno da će to postignuće okončati nezasitnu potragu za novcem. Pretpostavimo, uz oprez, da smo na dvije trećine puta do Keynesovog cilja. Mogli bismo stoga očekivati da će broj radnih sati pasti za dvije trećine. U stvarnosti je pao za svega trećinu i prestao je padati 1980-ih.

Zato nije nimalo vjerojatno da ćemo do 2030. stići do trosatnog radnog dana. Jednako tako je nevjerojatno da će se rast zaustaviti, osim ako priroda sama ne naredi zaustavljanje. Ljudi će nastaviti mijenjati dokolicu za veći prihod.

Bogati su dužni pomagati siromašnima

Keynes je minimizirao prepreke ostvarenju svog cilja. Uočio je da postoje dvije vrste potreba, apsolutne i relativne, te da su potonje možda neutažive. No, podcijenio je snagu relativnih potreba, posebno kako društva postaju bogatija i, naravno, moć oglašavanja da stvara nove potrebe te tako potakne ljude da rade kako bi zaradili novac da ih zadovolje. Dok god potrošnja bude bila naglašena i kompetitivna uvijek će biti novih razloga za rad.

Keynes nije potpuno ignorirao društveni karakter rada. “I dalje će biti opravdano“, napisao je, “biti ekonomski svrsishodan za druge nakon što to prestane biti opravdano za samog sebe“. Bogati su dužni da pomognu siromašnima. Keynes vjerojatno nije mislio na zemlje u razvoju, od kojih se većina 1930-ih tek počela razvijati. Ali, smanjivanje globalnog siromaštva nametnulo je teret dodatnog rada na ljude u bogatim zemljama, kako kroz programe pomoći tako i, još i više, kroz globalizaciju koja povećava nesigurnost radnog mjesta i, posebno za one slabije obrazovane, ograničava rast plaća.

K tome Keynes se nije osobito bavio pitanjem što će većina ljudi raditi kad više ne bude morala raditi. Napisao je: “Strašan je problem običnoj osobi, bez posebnih talenata, da si nađe zanimaciju, osobito ako više nije povezana sa zemljom ili običajima ili omiljenim konvencijama tradicionalne ekonomije.“ Ali, kako je većina bogatih, “onih koji imaju neovisni prihod, ali nikakvih veza ili dužnosti… katastrofalno podbacila“ u tome da ostvari “dobar život“, zašto bi oni koji su trenutačno siromašni bili uspješniji?

Mislim da se na tom mjestu Keynes najviše približio odgovoru na pitanje zašto njegovo “dovoljno“ zapravo neće biti dovoljno. Zgrtanje bogatstva, koje bi trebalo biti sredstvo za ostvarivanje “dobrog života“, postaje cilj sam za sebe jer uništava mnoge od stvari koje čine život vrijednim življenja. Nakon određene točke, od koje je većina svijeta još jako daleko, zgrtanje bogatstva nudi samo nadomjeske za stvarne gubitke u ljudskim odnosima koje izaziva.

Pronalaženje načina da se njeguju sve slabije “veze i dužnosti“, koje su tako nužne za napredak pojedinaca, neriješen je problem razvijenog svijeta, a on prijeti milijardama koji su se tek počeli uspinjati ljestvama gospodarskog rasta. George Orwell je to dobro sročio: “Sav je napredak mahnita borba prema cilju za koji se nadate i molite se da nikad neće biti dostignut“.

U većini knjiga se pod inflacijom shvaća povećanje opće razine cijena. Ono se može mjeriti uziumajući cpi, ppi itd, smisao je isti, razlika je u strukturi košarice. To je manifestacija i cpi kao pokazatelj nam ukazuje na rast cijena sa zakašnjenjem, kako je rakao conan, ali to je priroda svih pokazatelja koji nastojimo mjeriti izvorno svojstvo, svojstvo koje proizlazi iz cjeline međuovisnosti i interakcija svih elemaentata. Može li se mjeriti uspješnost? Ne može niti se ono mjeri, ali se mjere manifestacije uspješnosti, najčešće u obliku dodane NV ili u obliku Eva-e.
Meni se sviđa određenje po kojoj je inflacija borba za rasposjelu dohotka (kapitalista, radnika i rentijera) i uvijek uključuje promjene u samoj raspodjeli. Kao i kod svake raspodjele, netko dobiva, a netko gubi.
Povećanj monetarna mase načelno vodi u inflaciju međutim tu se isto tako trebaju uzeti u obzir brojni uvjeti, trenutna razina kam. stopa, razina nezaposlenosti, dohotka, očekivanja itd.
Hrvatskoj nije cilj ostvarivati stopu inflacije poput razvijenih zemelja. Važno je i koliko je država socijalna…

Pa što onda ako ostanu bez novca. Nek propadnu kao što propada i HR gospodarstvo. Ako se nabacujemo kapitalističkim floskulama kako će propale tvrtke zamijeniti neke nove, zašto se to ne bi desilo i bankama koje će također zamijeniti neke nove (na veliku žalost guvernera). Zašto bi postojeće talijanske banke sa najvećim udjelom na tržištu imale eksluzivu na HR tržištu. [bye]

Pa što onda ako ostanu bez novca. Nek propadnu kao što propada i HR gospodarstvo. Ako se nabacujemo kapitalističkim floskulama kako će propale tvrtke zamijeniti neke nove, zašto se to ne bi desilo i bankama koje će također zamijeniti neke nove (na veliku žalost guvernera). Zašto bi postojeće talijanske banke sa najvećim udjelom na tržištu imale eksluzivu na HR tržištu. [bye]
[/quote]

Kolega veki, bojim se da niste razumjeli poantu mog posta.
Ne bojim se ja da će banke ostati bez novaca pa će zbog toga propasti PBZ i ZABA i doći će neke engleske banke nego će banke ostati bez novaca za isplatiti vas i mene, a zbog izvlačenja depozita građana doći do zatvaranja vrata banaka tzv-Bank holiday-a gdje je pritisak građana toliki da banke ne mogu isplatiti štednju građana.
Znamo što to znači.To znači raspad sistema jer ona garancija da vam država garantira 100 000 eura je samo slovo na papiru.Otkuda bi država isplatila recimo 20 milijardi kuna sutra građanima da do toga dođe. To vam je Argentina scenarij

Neuejdnačene procjene HGK i HUP-a

HGK predviđa pad maloprodaje u prosincu, trgovci nisu pesimistični

Vidošević se rukama i nogama bori da ostanemo još nekoliko mjeseci u recesiji.
Ako se pomaknemo naprijed propade mu predsjednička kampanja – govorio je da ćemo 5-6 godina biti u recesiji!
Još bolnije je da bi krenuli na bolje dok je on vodio predsjedničku kampanju.

Ispada da bi nam bilo još puno bolje da je u kampanju krenuo prije 7-8 mjeseci.

Ni Vi a ni Vidosevic se valjda ne usudite reci da mi vise odavno nismo u recesiji nego u deflaciji. Takodjer, obojice ne nudite nikakvo rjesenje toga vec palamudite partijske floskule. A palamudjenja zbilja u zadnje vrijeme ima pregrst. Probajte to nekako patentirati da se stvara energija od toga pa mozda to bude nas novi eko patent.

Ni Vi a ni Vidosevic se valjda ne usudite reci da mi vise odavno nismo u recesiji nego u deflaciji. Takodjer, obojice ne nudite nikakvo rjesenje toga vec palamudite partijske floskule. A palamudjenja zbilja u zadnje vrijeme ima pregrst. Probajte to nekako patentirati da se stvara energija od toga pa mozda to bude nas novi eko patent.

[/quote]

http://www.kadnadanmuti.com/

Dvadeseta obljetnica rušenja komunizma – simbolično prikazana rušenjem Berlinskog zida – donijela je legendarnom vođi sindikata Solidarnost i prvom poljskom postkomunističkom predsjedniku Lechu Wałęsi veliku bol. Na nedavnoj svečanosti u Berlinu, gdje je bio gost njemačke kancelarke Angele Merkel, kamerom ga je u leđa udario njemački snimatelj.

Posljedice osjeća i danas. Kad ustaje, previje se, a lice mu se zgrči u bolnu grimasu: – Uh, ta njemačka kamera. Bije ga glas ponekad neugodnog sugovornika, no u razgovoru vođenom u petak u pauzi konferencije “Raspad komunizma u Europi: 1989. – 2009., 20 godina poslije”, koju je organizirao Centar za obnovu kulture, bio je izrazito dobre volje. Jeo je kroasan s pekmezom, pijuckao kavu i sok od naranče.

Znaju li danas mladi dovoljno o komunističkim vremenima?
Sve generacije su se uvijek žalile i prigovarale mladima. I kod nas će tako biti. Ipak, mi imamo i dodatni problem. Tijekom našeg života došlo je do promjena, svijet se drukčije razvijao do kraja 20. stoljeća. Nekada je bilo “Tko je više ubio, taj je imao imao veći spomenik”. Sljedeća epoha treba biti mirna i na tome treba inzistirati.

Treba li inzistirati i na lustraciji?
Da, odgovorni ne smiju biti na visokim položajima ili pak u obrazovanju. No treba postaviti granicu i vidjeti tko nosi kakav krimen da ne bi široko zadirali u narod.

General Jaruzelski nije odgovarao pred sudom.
Bog će mu suditi.

Je li lakše biti sindikalist, predsjednik ili bivši predsjednik?
Problemi su bili veći pa je i prostor djelovanja bio širi. Sad sam isto aktivan, ali na drugom planu, unutarnjem i međunarodnom. Htio bih na neki način na svugdje pridonijeti, sad je tu među glavnim temama korupcija. Stvarno imam posla.

Kako se predstavljate ljudima? Kako se titulirate?
Sve sam to ja, i vođa sindikata i predsjednik… U zatvoru sam sjedio iz istog razloga zbog kojega sam postao predsjednik. Potom sam iz istog razloga postao bivši predsjednik. Znam da bih se danas trebao brinuti za dva područja – bolnice i zatvore.

Zatvore?!
Tko zna!

Prosinac je važan mjesec u vašem životu. Uhićenje 1981., Nobelova nagrada 1983.
Ne, ne… To sam vratio. Ništa od toga nemam. Dao sam i medalju.

Poljaci slove kao enfant terrible – nisu dali mira Sovjetima, sada ne daju mira EU.
Oblikovalo nas je to što smo živjeli između dva svijeta – Europe i Azije. U šali kažemo: “Dva Poljaka, tri političke stranke”.

Poljaci su uspjeli ono što drugi nisu. Komunistički režim su pokušali srušiti i u Mađarskoj 1956. i Čehoslovačkoj 1968.
Iskustvo Mađarske i Čehoslovačke je bilo dragocjeno, ali su dragocjene bile i njihove greške. Mi smo znali kako borbu izgraditi do kraja. Za štrajka u brodogradilištu 1980. iznimno važna nam je bila pomoć izvana. Do tad bi vlast uvijek organizirala prokomunističke prosvjede i na tome bi stalo. A onda je došao papa Ivan Pavao II. Organizirao je zajedničku molitvu. Milijuni ljudi! Znali smo da nismo sami. Papa je odigrao presudnu ulogu.

Kako se pokreću mase ljudi? Prepoznajete li u sebi karizmu?
Bio sam radnik, žena je sa mnom imala jako puno djece. Bio je komunizam, teško se živjelo, bio sam radnik protiv komunističke partije, predstavnik sindikata… Na osnovi iskustva iz 1970. godine vodio sam radničko vijeće. Sva ta iskustva su bila važna u pokretanju ljudi.

Je li bilo teže voditi sindikat Solidarnost ili obitelj s osmero djece?
Uvijek sam bio vođa, zajednice, obitelji… Postojao je nekakav autoritet koji se godinama gradio.

U vaše doba, u brodogradilištu Gdanjsk, tada Lenjin, radilo je 19 tisuća ljudi. Danas ih je samo dvije tisuće. Druga brodogradilišta u Poljskoj su u gorem stanju.
Vremena su se promijenila. Prije smo više od 98 posto brodova radili za Sovjetski savez. Treba pronaći nove strukture, kako kod nas, tako i u drugim istočnoeuropskim državama.

možda nam ovo može pomoći da se riješimo glupavih "zelenih" energetskih strategija (u prijevodu uvoz energije)

http://www.reklamacije.net/vijesti-sa-svih-strana/politika/climategate.html

http://www.seebiz.eu/hr/tvrtke/transport/u-11-mjeseci-prodano-upola-manje-automobila-nego-godinu-prije,62854.html
smanjen uvoz, smanjeno zaduživanje, smanjeni prihodi države…extra sjajno. [thumbsup]