Hrvatska vlada glumi otpor Bruxellesu
Rebalans hrvatskog javnog proračuna i izvještaj Europske komisije o dubinskoj analizi makroekonomske situacije u Hrvatskoj dva su momenta koja su početkom ovog tjedna polučila veoma snažan politički odjek. S jedne strane, naime, Vlada RH svladala je rebalansom tek dio aktualnog, prekomjernog proračunskog deficita. Bruxelles, pak, upozorava među ostalim da službeni Zagreb nije pokazao dovoljno spremnosti na sugerirane mu “strukturne prilagodbe”, poput daljnjeg sužavanja javne potrošnje i javnog sektora uopće, te liberalizacije tržišta rada.
Na to je hrvatski premijer Zoran Milanović uzvratio Olliju Rehnu, povjereniku EK-a za gospodarstvo i monetarnu politiku, da njegova vlada ne želi uvoditi tako nagle daljnje rezove, jer bi u protivnom Hrvatsku ubrzo moglo zadesiti ono što je već ranije pogodilo Grčku. “Riječ je o sukobu dviju različitih koncepcija, pri čemu Europska unija očito i dalje zastupa interes kapitala, a naša vlada se ne snalazi, ostaje sa svojim mjerama i reakcijama negdje na pola puta“, rekao nam je tim povodom akademik Zvonimir Baletić, znanstveni suradnik Ekonomskog instituta u Zagrebu.
On je mišljenja da je generalno hrvatska politička elita nespremna dočekala svjetsku krizu, i da se nakon prvotnog povlađivanja međunarodnim financijskim institucijama dosta bolno suočila s lošim rezultatima njihove politike. “Oni jasno vide da sada više gotovo da nemaju prostora za nove rezove”, nastavlja Baletić, “ali svejedno žele ostati miljenici sila koje su zaposjele globalne pozicije moći. U tome se sastoji njihova i naša tragika, budući da se na taj način bilo kakvo rješenje samo dalje unedogled odlaže”.
Štoviše, vlada prividnim protivljenjem Europskoj komisiji nastoji dodatno zamagliti stvarne odnose, drži Danijela Dolenec, politologinja s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, koja upozorava da se europsko-unijska koncepcija štednje u hrvatskoj ekonomsko-političkoj praksi čitavo vrijeme zapravo prihvaća. “Premijer svojim odgovorom neiskreno pokušava zadovoljiti obje strane, domaću javnost i Bruxelles. Istodobno se postavlja kao da štiti interes radnika, no aktivno djeluje na smanjenju njihovih prava u iscrtavanju novog Zakona o radu”, rekla je Dolenec za DW.
Po njezinu je mišljenju indikativno to što je Milanović uz naizglednu poruku otpora prema zamjerkama Europske komisije ponovno istaknuo da “trošimo više nego što smijemo”. A to ukazuje na suštinski nastavak više-manje bezrezervnog povlađivanja politici štednje, umjesto poticanja potrošnje i proizvodnje. Naša je sugovornica uvjerena da je to sad već prepoznatljivo Milanovićevo ponašanje: “Kao i onda kad bi nas međunarodne agencije za kreditni rejting opomenule ili degradirale, premijer bi posegnuo za retoričkim otporom, dok je u biti nastavljao s provođenjem njihovih sugestija, izuzev onih koje objektivno nisu momentalno provedive”.
Zvonimir Baletić smatra da su ipak već mnogi u Europi – za razliku od Hrvatske – uvidjeli kako inzistiranje na štednji i sigurnosti kapitala zatvara ekonomiku u kontradiktorni, bezizlazni krug. Mjera smanjenja potrošnje i, posljedično, same proizvodnje produbljuje krizu umjesto da gospodarstvo dotegli u mirnije vode. “A budući da to znači preraspodjelu vrijednosti na štetu rada i ostalih elemenata tržišta, takva politika izaziva nove, sve gore društvene sukobe, što će teško izbjeći i Hrvatska. Baš zbog toga je Keynes rekao da su profiteri istinski očevi revolucija”, podsjeća Baletić.
…nastavak…
…nastavak…
Socijalni obziri, po Baletićevu tumačenju, u tom odnosu političkih prioriteta grubo se zanemaruju. Primat se daje interesu privatne moći, ona postaje dominantan kriterij, dok blagostanje kao ideal pada u zadnji plan. Zato je Zvonimir Baletić uvjerenja da svijet očekuje novi društveni ugovor, premda je nemoguće predvidjeti na koju će se stranu i kako nagnuti globalna ekonomska politika. Pobornici radničkih i socijalnih prava inzistiraju da to bude učvršćivanje pozicija rada pa naspram zagovora onih koji su uz kapital ostaje procijep koji se ne može tek tako preskočiti.
Kritičan je prema najnovijem istupu Zorana Milanovića bio i Ljubo Jurčić, nekadašnji SDP-ov ministar gospodarstva RH: “U toj izjavi nema novog sadržaja, samo politikantske želje da se kod građana stvori slika o vladinoj odlučnosti. A u stvarnosti, ne mijenjamo smijer, samo smo malo sporiji od zacrtane dinamike”. Naoko je paradoksalno, međutim, to što upravo takav smjer vodi prema tzv. grčkom scenariju, u čemu se Jurčić očito slaže s Baletićem i nekim drugim hrvatskim ekonomskim stručnjacima, protivnim dominantnoj politici.
Oni ne znaju kako zaustaviti konstantni pad proizvodnje i zaposlenosti, jer ne vidimo nijednu ozbiljnu poduzetu mjeru u tom pogledu“, rekao nam je Ljubo Jurčić, „pa zato smanjuju potrošnju. Mada preko 80 posto rada svake iole normalne vlade otpada na poticanje potrošnje. Vjerujem da ne znaju, dakle, a ne da ne žele, jer bi to inače bila krajnje opasna zlonamjernost“. Nažalost, o svemu ovom nismo uspjeli dobiti i izjavu vladina potpredsjednika Branka Grčića, iako nam je istu već bio obećao. Ali Vlada RH ionako će svoja stajališta i namjere jasno pokazati u svakodnevnoj praksi.
Izvor: http://www.dw.de/hrvatska-vlada-glumi-otpor-bruxellesu/a-17481053
Boldao sam sto smatram bitnim.
Pozdrav
Jutarnji ponekad iznenadi s vrlo zanimljivim i nekonvencionalnim clancima za njega kao mass medija orijentiranog na apologiju sustava.
*
Bogati, odrecite se 80 posto kapitala i spasite kapitalizam
Nelagoda, nemir, intuitivno nezadovoljstvo, pokazivanje prstom u to da se svijet dijeli na jedan posto jako bogatih i 99 posto sve manje zadovoljnih svojim financijskim položajem, dobila je znanstvenu potvrdu.
Francuski ekonomist Thomas Piketty u svojoj golemoj knjizi “Le capital en XXI sičcle” (Kapital u 21. stoljeću), koja se mora prevesti na hrvatski jer se radi o ključnoj analizi i knjizi o kojoj priča cijeli svijet, pokazao je da nije točno da u kapitalizmu svatko ima relativno jednake šanse, nego obratno; tko ima – ima i još će mu se dati, a tko nema, to što ima svakim mu danom sve više kopni – ali da to tako ne mora nužno biti.
Za takvu nejednakost, za koju smo mislili da je novi fenomen nastao divljanjem banaka, Piketty nas, kroz svoja istraživanja podataka i analize, vodi do zaključka da je ona inherentna kapitalizmu i povijesnim prefiguracijama kapitalizma.
Knjiga u francuskom originalu ima 970 stranica, a kapital o kojem je riječ naprosto je bogatstvo. To mogu biti nekretnine, dionice, tvornice, zemlja (manje nego u ranijim povijesnim razdobljima), robovi (više ne) – ukratko svi oblici zarade od imovine, a ne od izravnog rada. Knjiga je jednostavno pisana, što Piketty ima zahvaliti svojem američkom iskustvu; tamo ne podnose komplicirane dosadnjakoviće. Piketty je kao mladi ekonomist proveo tri godine u Americi prije nego što se vratio predavati i istraživati u Pariz. Thomas Piketty (42) profesor je ekonomije na pariškom fakultetu, a posljednjih 12 godina sa svojim suradnikom, američkim profesorom ekonomije (isto Francuzom) Emanuelom Saezom studirao je dostupne podatke. Rezultat tog dubokog i sveobuhvatnog proučavanja, najprije francuskih podataka jer je francuska državna birokracija najpedantnija i sebe shvaća najozbiljnije, ali i britanskih i američkih, jest da se nejednakost uvijek povećava.
Naslov njegove knjige parafraza je najpoznatijeg djela Karla Marxa, tako da autora i nazivaju novim Karlom Marxom, makar on za sebe kaže da nije marksist.
Ovo je njegova teza: Kako se ekonomski rast u zemlji usporava, tako se prihodi koji se stvaraju od već postojećeg osobnog bogatstva (kapitala) ne samo povećavaju, nego eksplozivno rastu, dok prihodi koje čovjek zaslužuje od svog rada rastu mnogo sporije, mnogo manje. To se najbolje vidi na godišnjoj razini prihoda. Nejednakost nezaustavljivo raste, osim ako se divljanje bogatstva koje više nema nikakve veze s radom ne obuzda velikim porezima.
Nejednakost se povećava jer je povrat na kapital (profit, kamata, dividende, svi oblici zarade od imovine) viši od ekonomskog rasta, a to je gotovo uvijek. Tijekom vremena i oni koji su naslijedili, tj. rodili se bogati, postaju sve bogatiji i ta velika bogatstva postaju dominantna u svakoj ekonomiji. Ne samo to, nego sutra će biti gore nego danas. Uzmimo na primjer jako bogatoga generalnog i izvršnog direktora (CEO) velike kompanije. Bez obzira na plaću (prihod od rada) koji dobiva, on veći povrat dobiva već sada od svog akumuliranog osobnog bogatstva – akumuliranog nezamislivo visokim plaćama i bonusima, nego od te svoje plaće, koliko god ona visoka bila. Kad ova sadašnja generacija bogataša ostavi djeci nasljedstvo, nejednakost između takvih i onih koji žive od plaća dodatno će rasti.
…nastavak…
…nastavak…
Autor demonstrira da se ovaj proces događa u Americi čak i više nego u Europi, i to je ono što je američkog čitatelja zgromilo i ujelo za srce. Zaista je strašno ako je to istina, da Amerika više nije društvo slobodnih pojedinaca i slobodnog tržišta. U prvoj polovici 19. stoljeća, nakon putovanja po Americi, Francuz Alexis de Tocqueville napisao je najveću odu slobodi pojedinca, jednakim šansama i demokraciji, esej “O demokraciji u Americi”. Tocqueville je bio zapanjen i ponesen Novim svijetom, a ta mala knjiga i danas izaziva oduševljenje. No, Piketty sugerira novi kontekst za živu utopiju, kakvu je u Americi doživio Tocqueville. Nikako ne tvrdi da nije postojala, štoviše – jest, ali ta su vremena prošla i mogućnost ostvarenja američkog sna kroz uspon pojedinca svojim radom i sposobnostima zamijenila je željezna nejednakost.
“Kapital u 21. stoljeću” postao je nevjerojatni bestseler preko Atlantika, a također i u Britaniji (jer indirektno kažnjava i City).
Karl Marx mislio je da će kapitalizam na kraju požderati sam sebe, a ta teorijska postavka bila je vulgarizirana u ranom ideološkom jugoslavenskom poviku: “Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska”. U Marxovu “Kapitalu” opisan je, samo drugačije, isti svijet koji je u književnosti oživljen u “Oliveru Twistu” ili “Jadnicima”.
Punih 60 godina 19. stoljeća radničke nadnice bile su niže čak i od niskih nadnica u 18. stoljeću. Postavlja se pitanje pa kako to da su radnici krepavali od bijede, a ekonomije su, kao posljedica industrijalizacije, tako naglo rasle. Zašto radnicima nije bilo bolje ako je kapitalistima bilo bolje? Marx je odgovorio da su sve uzeli kapitalisti. Piketty, pošto je proučio podatke, kaže da je tako bilo sve do Prvoga svjetskog rata. Mlake mjere, npr. bolje i usmjereno obrazovanje, pa će nam recimo, trebati više kompjutorskih programera nego filozofa ili povjesničara umjetnosti, mogu pomoći, ali nas ne mogu spasiti. Ne, ono što treba učiniti jest oduzeti bogatim nosorozima njihovo bogatstvo kroz izvanredno visoke poreze. Jako bogate treba oporezivati i do 80 posto, sugerira Thomas Piketty.
Ili to, ili pak ratovi, kao što su I. i II. svjetski rat, ili golema inflacija, ili, što se može dogoditi, katastrofa zbog klimatskih promjena, dakle fizičko uništavanje kapitala koji imaju bogataši. Tada je, zaključio je Francuz nakon 12 godina temeljitog proučavanja, povrat od bogatstva na godišnjoj razini bio snižen, a povećan je bio prihod od rada, dok su ekonomije rasle. To razdoblje rasta jednakosti na račun nejednakosti trajalo je od kraja I. svjetskog rata do 70-ih godina, a Piketty ga vidi kao odstupanje od norme. Sada smo, konstatirao je, tamo gdje smo bili na početku 20. stoljeća, prije svjetskih ratova.
Na neki način, domaća šala o “sponzorušama” koje ne žele raditi, nego naći bogatog zaštitnika, odzvanja kad se čitaju njegovi primjeri iz povijesti literature kojima ilustrira što misli. Mnogi likovi iz klasične europske književnosti bili su duboko svjesni da se ne isplati raditi nego se bogato udati ili se na bilo koji način ugraditi u naslijeđeno bogatstvo. Junakinje Jane Austin sve su mladiće gledale kroz prizmu njihovih godišnjih prihoda, a to je vrlo racionalno, jer su vrlo mlade morale donijeti iznimno važnu i odgovornu odluku o kojoj je ovisila dobrobit cijelog njihova života, a često i šire obitelji.
U francuskoj književnosti, pak, opisuje “Rastignacovu dilemu”. Balzacov Rastignac je talentirani provincijalac, spreman na sve, na hod po mrtvacima da bi postao član bogataške elite. Intuitivna znanja o hijerarhiji bogatstva, piše Piketty, prenosila su se ne samo visokom književnošću, nego i popularnom kulturom. “Raspodjela bogatstva preozbiljna je da bi se ostavila samo ekonomistima, sociolozima, povjesničarima i filozofima, to je svačiji interes.”
…nastavak…
…nastavak…
Još jedno intuitivno znanje raščlanjuje ovaj moderni Marx, o enormnim, nadrealno visokim zaradama brokera i bankara. Ne, potvrđuje nam Piketty ono što i sami znamo, te su bolesno visoke sume posljedica slijeda događaja i moći tih pojedinaca da sami sebi određuju plaću.
Piketty se pita kako će izgledati svijet za 50 ili 100 godina, hoće li ga “posjedovati brokeri, top-menadžeri, superbogati ili možda zemlje koje imaju naftu i plin, ili možda Bank of China, ili možda porezne sigurne luke gdje će se ovi akteri povući?” Odgovara: “Bilo bi apsurdno da se to ne pitamo, nego da se tješimo da će sve u jednom trenutku balansirati, a nejednakosti se smanjiti”.
Predlaže da se približe svjetovi onih koji ne moraju raditi a dobro žive, i onih koji moraju raditi a loše žive. Piketty kaže da nije ništa novo što postoje porezi, recimo na posjedovanje zemlje u stara doba, tako da je logično da se oni prošire na druge vidove kapitala, a pogotovo na financijsku industriju. Ali, da bi to funkcioniralo, drakonsko oporezivanje bogatih moralo bi se provesti posvuda. Glavni cilj takvog oporezivanja jest naprosto da se stane na kraj nejednakosti, a sve drugo je sporedno.
Izvor: http://www.jutarnji.hr/bogati–odrecite-se-80-posto-kapitala-i-spasite-kapitalizam-/1192358/
Nisam shvatio sto Vujcic zeli s ovim clankom. Pita li javnost ili struku sto i kako dalje? On uopce nije rekao zasto nam je tecaj nerealno valoriziran, osim da ce deprcijacija valute negativno utjecati na gospodarstvo i gradjane zaduzene u stranoj valuti.
*
Može li, i na koji način, monetarna politika ubrzati izlazak Hratske iz krize?
Još otkako je za vrijeme vlade Nikice Valentića proveden stabilizacijski
program koji je uravnotežio tečaj domaće valute i zaustavio inflaciju, redovito političari, pojedini gospodarstvenici i stručnjaci postavljaju pitanje
je li Hrvatska de facto trebala vezati tečaj kune uz euro ili se trebala
odlučiti za fleksibilniju monetarnu politiku u kojoj bi se povremenim
deprecijacijama poticala izvozna ekonomija.
Od druge polovine devedesetih pretežita struktura štednje u Hrvatskoj kao i dug su u stranoj valuti, zbog čega bi devalvacija mogla ozbiljno ugroziti visoko euroizirani finacijski sustav, no kritičari aktualne monetarne politike nisu posustali. Jedan od najpoznatijih i najdlučnijih, sve do svojeg uhićenja,
bio je nekadašnji predsjednik HGK, Nadan Vidošević.
Značajni broj uglednih makroekonomista već godinama ponavlja da promjene u
gospodarstvu treba tražiti kroz strukturne reforme, a ne kroz monetarnu
politiku zbog toga jer bi drastično klizanje tečaja doslovno odvelo
pretežiti broj građana, tvrtki pa možda i samu državu u bankrot zbog
povelikih deviznih dužničkih obveza. Uz to, upozoravaju kako bi koristi od
povećanja izvozne konkuretnosti bile marginalne jer je i udio izvoza u
našem BDP-u trenutno mrginalan, dok bi štete bile enormne.
Priče o domaćoj devalvaciji/deprecijaciji uklapaju se u svjetske, a posebno
europske polemike oko toga da li zemlje članice EU trebaju imati
prilagodljive tečajne politike kako bi štitile svoju konkuretnost ili se
trebaju držati čvrstih kriterija Mastrichta odnosno priključiti eurozoni.
Svako produbljavanje krize u pojedinoj europskoj zemlji pa tako i u
Hrvatskoj izazivalo je sve više poziva za alternativnom monetarnom politikom
ili devalvcijom. Na isti način razbuktavanje polemike znale su izazvati
izjave uglednih ekonomista ili predstavnika međunarodnih institucija. Tako je dosta buke izazvalo i zadnje izvješće MMF-a o Hrvatskoj u kojem je istaknuto teško definiranje pitanja hrvatskog tečaja pa je on stavljen u raspon od precijenjenosti za 9,5 posto do podcijenjenosti od 7 posto. MMF-ovci su se radije pozabavili pitanjm konkuretnosti kroz jedinični trošak rada, za koji su zaključili da je osjetno previsok u odnosu na usporedive zemlje. I takva, poprilično neodređena izjava MMF-a, dovela je do medijskih napisa o nužnosti rušenja kune za 10-ak posto ili isto tolikog rezanja plaća.
Što vi mislite o tečajnoj politici HNB-a? Koliko je fiksni tečaj kune i na koji način utjecao na gospodarska kretanja u Hrvatskoj proteklih godina?
Koliko monetarna politika može utjecati ili ubrzati izazak Hrvatske iz krize?
Je li devalvacija kune rješenje o kojem treba razmišljati s obzirom na visoku zaduženost u stranoj valuti? Kakve bi bile posljedice za gospodarstvo i državu u cjelini?
Je li problem u neučinkovitosti javnog sektora i neprovođenju strukturnih
reformi ili u monetarnoj politici?
Izvor: http://barometar.vecernji.hr/topics/slug/moze-li-i-na-koji-nacin-monetarna-politika-ubrzati/
Ovdje cu postati clanak akademika Baletica koji vrlo precizno detektira genezu problema:
Zvonimir Baletić: Hrvatska od 1993. propada zbog fiksnog tečaja kune
Znanstveno vijeće i Odsjek za ekonomska istraživanja HAZU održali su prije otprilike godinu dana savjetovanje o ekonomskoj krizi u Hrvatskoj. Zvonimir Baletić, Dubravko Radošević, Gordan Družić, Saša Drezgić, Alica Wertheimer-Baletić, Dragomir Vojnić, Ivo Družić, Božidar Jelčić i Guste Santini govorili su o produženom kriznom stanju, oportunitetnim troškovima stabilizacije, o hrvatskim “izgubljenim godinama”. Prošlog tjedna HAZU je objavio i zbornik njihovih radova. No, zbornik je učinio korak dalje od samoga savjetovanja i već je svojim naslovom – “Iz krize u depresiju” – naznačio da se u proteklih godinu dana stanje gospodarstva dramatično pogoršalo. Akademik Baletić napisao je predgovor zborniku i zauzeo se za hitnu promjenu koncepcije ekonomske politike koju su usvojile i slijede hrvatske vlasti. Baletić u četiri točke traži primjenu monetarne suverenosti, rješavanje opasne unutarnje nelikvidnosti, anticikličnu fiskalnu politiku, neinflatornu emisiju novca radi smanjivanja domaćih kamata, poticanja ulaganja u domaću proizvodnju i izvoz te povećanja zaposlenosti. Baletić i ekonomisti iz HAZU traže socijalno uravnotežene ekonomske reforme. Godinu dana nakon što su ekonomisti uzalud uputili alarmantni proglas o pogrešnom izboru službene razvojne koncepcije, s akademikom Baletićem razgovarali smo u njegovu kabinetu u Ekonomskom institutu Zagreb o tome kako je Hrvatska dospjela u depresiju i što činiti da se iz nje izađe.
Zašto ste knjizi dali naslov ‘Iz krize u depresiju’? To je očito poruka…
– Još prije desetak godina govorili smo o kriznom stanju našeg gospodarstva i o tome kako krizu prevladati. Stanje se, nažalost, pogoršalo. Tome je posebno pridonijela svjetska kriza. Mi smo bili u krizi koja se sada produbila, dinamika ekonomskih i socijalnih trendova se pogoršala i otežava brzi oporavak. Ušli smo u depresiju.
Zar prije desetak godina nismo imali uzlet, rast BDP-a?
– Ne, mi smo se zavaravali. Mi nemamo normalnih razvojnih trendova još od 1980. Imali smo nultu stopu rasta, onda je došao rat, pa smo imali pad ispod predratne razine. To što smo doživljavali kao uzlet bio je blagi oporavak od ratne štete razaranja. I baš kada smo počeli dosezati razinu gospodarske aktivnosti s početka 90-ih, pogodila nas je i nova kriza, pa smo danas de facto ispod razine koju smo imali prije 25 ili 30 godina. Mi smo danas znatno ispod onoga gdje smo bili prije Domovinskog rata, ali sada sa znatno pogoršanom privrednom strukturom.
Što je najviše ukazivalo na produbljivanje krize u Hrvatskoj još i prije velike globalne panike?
– Najviše nas je brinuo veliki pad industrijske proizvodnje. Obnova industrijske proizvodnje išla je najsporije. Sektori usluga, financija i trgovine vukli su prema gore, ali temeljne gospodarske grane su zaostajale, da ne govorimo o poljoprivredi. Prije rata smo u poljoprivredi bili samodovoljni i imali smo velik izvoz. Poljoprivreda je zaostala, izostala je industrijalizacija, a da ne govorimo da je izostalo ono što se sigurno moglo postići -tehnološka modernizacija industrije. No mi smo po strukturi industrije pali na mnogo manje kvalitetno stanje od onog prije rata.
…nastavak…
…nastavak…
U svojem prilogu za zbornik ‘Iz krize u depresiju’ kažete da su ‘pogubne posljedice za hrvatsku domaću proizvodnju, zaposlenost i izvoz imali tečajna politika i devizni režim’. U tom ste stavu među vodećim ekonomistima i političarima prilično usamljeni…
– To je istina, ali činjenice su potvrdile moj stav! Devizni je tečaj važniji razvojni faktor od svih drugih mogućih reformi. Ako se zareknete da ćete dugoročno prodavati svoj proizvod skuplje od svakog vašeg konkurenta, onda možete biti sigurni da ga nećete prodavati. Aprecirani tečaj sistematski djeluje depresivno na svaki sektor razvoja. Možete praviti reforme, ali to vas ne izvlači ako ste odredili da ćete na vanjskom tržištu biti između 20 i 30 posto skuplji sa svojim proizvodima. Ako ste tako odlučili, onda trebate znati da vaš proizvod neće naći kupce ni u inozemstvu ni u vlastitoj zemlji. A time vi dajete prednost uvoznicima, pa se uvoznici organiziraju i uvoze jeftiniju robu izvana. Vidimo u što se kod nas investiralo: u uslužne djelatnosti, bankarstvo, trgovinu i slično, u sve ono što je bilo vezano uz usluge i proizvode izvana, zato što su te usluge i ti proizvodi bili jeftiniji, a domaći proizvođači nisu mogli ostati konkurentni ni na vlastitom tržištu.
Je li to ‘zamka fiksnog tečaja koji predugo traje’, kako kaže ekonomska teorija, zamka iz koje je slom jedini izlaz?
– Da, mi smo u tu zamku upali fiksirajući tečaj na konkurentno nerealnoj razini. Od prvoga dana upozoravao sam da se to može dogoditi. U listopadu 1993. napisao sam da Sporazum o stabilizaciji koji smo potpisali s MMF-om može biti dobar na rok od otprilike 10 mjeseci. Toliko treba da se slome inflacijska očekivanja i da se uspostavi normalna situacija bez inflacije. Ali, ne daj Bože da to ostane kao trajno stanje! Kad se vrati povjerenje da će novac imati stalnu vrijednost, u optjecaj treba vratiti potrebnu količinu novca i pritom paziti da se ne stvori oskudica novca i da u strahu od inflacije ne odemo u drugu krajnost deflacije, da cijene ne počnu naglo padati, što ima pogubne posljedice za ekonomski rast. Nakon početne stabilizacije cijena morate biti svjesni da novčana masa nije dovoljna za normalno funkcioniranje novčanog optjecaja. Morate, dakle, stabilizirati tečaj, ali i vratiti u optjecaj dovoljnu količinu novca da privreda glatko funkcionira. Naravno, treba paziti da se ne izazove nova inflacija, to treba regulirati i stalno voditi računa o tome da kupovna snaga domaćeg novca ne postane precijenjena.
Vi tvrdite da je moguće da i mala otvorena zemlja poput Hrvatske ima plivajući tržišni tečaj, a da ne izazove hiperinflaciju?
– Da, sigurno! Naša novčana masa se slomila, pogotovo nakon izbijanja krize. Kada se kredit urušio, ekonomija je ostala bez dovoljne novčane mase. U toj situaciji ne smijete – ako vam je novčana masa pala na četvrtinu ili manje – dalje stezati. Tada morate intervenirati s novom novčanom masom, ali ne iz kredita, nego iz emisije. Morate činiti ono što su radile Amerika, Engleska… Goleme količine državnog novca ubacivale su se u privredu, banke, poduzeća da ne bi došlo do deflacije, u tom smislu da preostali novac u optjecaju ne dobije preveliku vrijednost.
No, HNB kaže da su otpustili više od 40 milijardi kuna bankama i da je sve vrijeme financijski sustav i prelikvidan?
– On je prelikvidan zato što smo se doveli u situaciju da nema investicija. S druge strane, pristali smo na vješto ugrađenu zamku, a to je unutarnja konvertibilnost, odnosno devizna klauzula: stranim bankama i domaćim štedišama obećali smo da ćemo svaku količinu domaćeg novca bezuvjetno pretvoriti u strani novac, i to po tečaju koji je povoljan za strance. Onda oni s kunama koje zarade prodajom svojih proizvoda ili na bilo koji drugi način idu u HNB i mijenjaju ih u devize i potom ih iznose u inozemstvo i tako HNB i privredu ostavljaju bez novca…
…nastavak…
…nastavak…
Ideja je bila da Hrvatska ima sound money; solidna valuta ipak je pravilo višeg reda zdrave ekonomije, a devizna klauzula i unutarnja konvertibilnost trebale su poslužiti do preuzimanja eura. No to odjednom predugo traje… Je li to bila kriva procjena?
– Premda smo formalno odabrali upravljano plivajući tečaj i dobili prostor za kretanje tečaja gore ili dolje, za promjene koje bi ukazivale u kojem pravcu treba ići mi smo tečaj fiksirali i kad je god trebalo deprecirati domaću valutu, mi smo udarili dodatnim naporom da se to ne dogodi. Umjetno smo održavali tečaj, uz sve veću cijenu. Kao, to je pitanje časti, pitanje stabilnosti, Sporazuma o stabilnosti… Ili moramo održavati tečaj zato što su se naši građani i tvrtke zadužili u stranoj valuti, i što će biti s njima ako ta valuta poskupi.
Izbio bi kaos? Imali bismo i bankovnu krizu i slom?
– Zašto bi nastao kaos? Onaj tko je kupio stranu robu, treba platiti punu cijenu te strane robe. Ako mu je država dala subvenciju od 20 ili 30 posto, naravno da je on to veselo dočekao. A zašto bi se dio potrošača subvencionirao da kupuje tuđu robu? Druga stvar, da su nam s neba padale devize, naravno da bi to tada bilo u redu, ali s obzirom na to da mi nismo mogli zaraditi devize na normalan način, i da nismo mogli više izvoziti, tko je onda trpio? Trpio je onaj koji je ipak izvozio. Njegova zarada pretvarala se u kune jer su troškovi bili u kunama, a ti troškovi bili su preveliki da bi izvoznik uopće mogao doći do profita. Izvoznik je bio ostao bez profita ili osuđen na gubitak. Nije imao novca, nije se mogao zadužiti, nije se mogao modernizirati… investicijski val koji smo očekivali nikad se nije dogodio. Sve ono za što smo mislili da će biti poticaj bilo je brana stranim investicijama.
Tko je odlučio da će tako biti?
– Teško je reći što je bilo, je li to bilo neznanje? Ja sam osobno od prvoga dana to javno govorio. Bio sam direktor Instituta, još 1994. išao sam kod predsjednika Vlade Nikice Valentića da ga uvjerim. Sjećam se, bilo je to 19. lipnja, išli smo k njemu ja i kolega Zdunić, da ga upozorimo u što mi ulazimo. Našli smo se u Klubu Ine, rekli smo mu… Međutim, on je doveo Škegru, da nam objasni da to nije istina, da je ‘za narod dobro da se malo poslije rata oporavi jeftinijim uvozom’ i tako dalje. Mi smo rekli, ali uništit ćemo radna mjesta, uništit ćemo domaću proizvodnju, šta će onda biti? Narod se sada može jeftino zadužiti, ali neće imati čime te dugove vratiti! On mora zadržati radno mjesto, mora proizvoditi, izvoziti. Ali, ‘ne, ne, ne…’ i taj razgovor je prekinut. Poslije je organizirana proslava 10. godišnjice Sporazuma o stabilizaciji, ja sam otišao tamo, a bio je i Nikica. Tada sam mu rekao: ja sam ti rekao da je taj program za deset mjeseci, a imamo ga već 10 godina i još ga slavimo. Još ni danas nismo svjesni koliko je to bila loša politika.
Ali, HNB kaže da je zbog ponude deviza stalno postojao pritisak na aprecijaciju kune, da su oni morali braniti devize da ne pojeftinjuju?
– Ma kakva ponuda deviza! Pa mi smo se cijelo vrijeme devizno zaduživali! Naravno da je postojao pritisak na aprecijaciju kad nisu emitirali domaći novac. Da jesu, težnja prema aprecijaciji bi pala, ne bi se održala. Mogli smo imati daleko veću masu novca u optjecaju, ne bi bilo besparice, ne bi bilo nelikvidnosti do koje smo doveli zemlju… To su sve bili razlozi da se to ne čini. Tako su postupili Poljaci. Razgovarao sam s direktorom Siemensa u Njemačkoj, i on mi kaže: ‘Vi Hrvati nešto krivo radite. Vi ste nama preskupi. Onda mi proizvodimo u Mađarskoj, Češkoj, Bugarskoj… a u Hrvatskoj ne.’
…nastavak…
…nastavak…
Vi govorite da nismo smjeli imati valutni odbor, da smo trebali imati emisiju domaće valute ex nihilo… Sve upravo suprotno onome što smo imali?
– Ex nihilo, jasno.
Na temelju čega bi HNB emitirao kune? Na temelju kojeg zaloga, kojih vrijednosnih papira?
– Na temelju svoje pozicije centralne banke! Ne treba mu zalog. Zalog je neiskorištena radna snaga, neiskorišteni proizvodni kapaciteti, prirodni resursi, mogu to biti i državne obveznice… A na temelju čega smo mi za vrijeme rata emitirali naš novac? Na temelju ničega! Samo na temelju činjenice da smo dobili državu i da ona može emitirati novac. Novac je uvijek ex nihilo. To pitanje da li iza toga stoji platno, ili stoji zlato, to je samo povijesna ilustracija toga da ljudi moraju vjerovati da iza novca stoji neka vrijednost. Ali, mi smo u ratu emitirali goleme količine novca ni iz čega, i rat smo dobili i izdržali preko emisije novca, hrvatskog dinara, ex nihilo. Prema tome, kad smo zaustavili inflaciju, trebali smo emitirati novu količinu novca. Taj postupak se naziva reflacija. To je dužnost centralne banke: da održava likvidnost. Kad ćete stati s reflacijom? Kada uspostavite situaciju da nema nezaposlenosti, da nema nelikvidnosti, kad se obori kamatna stopa i vrijednost novca, i da je novac bolje ulagati nego čuvati.
Zašto vas vaši mlađi kolege nisu slušali? Jeste li im bili loš učitelj?
– Problem je što ni svi profesori to ne znaju. Monetarna teorija kod nas nije dovoljno izučavana. Kod nas se drži da je novac neutralan. Da se opća ravnoteža postiže na tržištu sama od sebe, kaže se da svaka ponuda stvara svoju potražnju i tako dalje, i da s promjenom količine novca možete utjecati samo na cijene. To je kod nas dogma!
Predkeynesijanska ekonomija?
– Tako je, uzima se da su zaposlenost i proizvodnja zadane varijable nezavisno od novca, a to nije istina. Može i proizvodnja reagirati na količinu novca, zaposlenost može reagirati, i doista reagira. Morate točno odmjeriti i vidjeti koji je efekt novca na cijene, na proizvodnju, na brzinu optjecaja…
Otkud ta dogma? Je li to zbog predugog utjecaja marksističke ekonomije?
– Kao marksisti mi smo isto učili da je novac neutralan. No, glavnu formulu neoklasične ekonomije dao je 1910. Irving Fisher. Međutim, početkom 30-ih i on je promijenio svoje stajalište i napisao knjigu o deflacijskoj teoriji kriza i depresija. Misleći na našu situaciju i ja sam u ‘Ekonomiji’ Guste Santinija napisao o tome tekst da na taj fenomen upozorim našu stručnu javnost, jer mi smo sada ‘točku po točku’ u procesu koji je opisao Fisher. S tim da je on upozorio da je deflacija teža pojava od inflacije. Jer, uvijek se lako nađe netko tko će biti protiv inflacije, a na deflaciju se vežu financijski interesi i ne dopuštaju državnu intervenciju u vrijednost i količinu novca. Oni ‘sjednu’ na novac, imaju na njega monopol i ne dopuštaju da država intervenira niti s novcem mimo njih upravlja. Jer, ako država emitira novac, država može i direktno plaćati i utjecati na socijalne odnose i na promjenu vlasništva. Javlja se strah od gubitka vlasništva pa se financijski krugovi opiru državi pozivajući se na neoliberalnu doktrinu da država ne smije emitirati novac, a nitko ne kaže zašto to država ne bi smjela činiti. Amerika je to redovito činila. Iza toga se krije velika politička i socijalna igra, u kojoj se kapital pita hoće li iskoristiti situaciju nedostatka novca i jačanja položaja banaka, da bi smanjio socijalna prava i diktirao državi da se mora zaduživati kod banaka, ili će se pustiti državi da ga potisne, da smanji prostor djelovanju privatnog kapitala, a u korist općeg blagostanja i socijalnog mira.
Izvor: http://www.jutarnji.hr/zvonimir-baletic–hrvatska-od-1993–propada-zbog-fiksnog-tecaja-kune-/1036852/
Ljudi prije profita: Ovdje je prosječna plaća 9000 kuna, a stanarina 100 kuna mjesečno
GRADIĆ Marinaleda na jugu Španjolske nazivaju “komunističkom utopijom”, a dok se ostatak Španjolske bori sa stranim bankama ovaj maleni grad na 25 kvadratnih kilometara i s nešto više od 2750 stanovnika, mogao bi se učiniti poput raja na zemlji čak i onima koji ne dijele ideološka uvjerenja.
Priča o gradiću mnogima je već odavno poznata, ali posljednjih dana mnogi su se mediji ponovno raspisali o gradiću koje mnogi nazivaju “eksperimentom nastalim iz potrebe”.
Mjesto gdje su ljudi važniji od profita
Unatoč etiketama, odluke u ovom gradiću donose se na nedjeljnim sastancima, demokratskim putem. Riječ je o tzv. “crvenim nedjeljama”, sastancima na kojima građani iznose ideje o poboljšanju kvalitete života u gradu (čišćenje ulica ili popravci), a u slučaju da se ideja prihvati, posao obavljaju volonteri.
Postoji tvornica maslinovog ulja koja je u vlasništvu građana, kuće grade stanovnici, tu je i veliki supermarket koji vodi gradonačelnik Juan Manuel Sánchez Gordilla, a velik dio zarade daje u dobrotvorne svrhe. To su samo neki detalji zbog kojih gradić nazivaju “tračkom nade” i mjestom gdje su ljudi važniji od profita.
No, to nije sve. Dok je u ostatku zemlje nezaposlenost na 26 posto, Marinaleda može se pohvaliti situacijom u kojoj velika većina ima posao, a ako nemaju, postoji snažna “sigurnosna mreža” na koju se mogu osloniti. Ono što se često ističe u medijima svakako je prosječna mjesečna plaća koja iznosi 1200 eura. To, naravno, nije vrtoglavi iznos, ali uzmemo li u obzir da stanarine iznose 15 eura mjesečno (100 kuna), priča postaje daleko zanimljivija.
Kuće se ne prodaju
Ono što svakako valja istaknuti su nastojanja građana da se ne oslanjaju na novac već na kolektivnom trudu kako bi stvorili alternativni i održivi sustav za svoj maleni kutak svijeta za koji su mnogi zainteresirani.
Međutim, želite li postati stanovnik, postoji lista čekanja, a čeka se i po dvije godine. Do sada je izgrađeno oko 350 kuća, a u naredne dvije godine trebalo bi se izgraditi još 250.
Ono što također trebate znati jest da ljudi u ovom gradu ljudi sami grade svoje kuće uz pomoć lokalnih vlasti koje vlasnicima daju potreban građevinski materijal koji vlasnici kuća plaćaju u mjesečnim obrocima od 15 eura. Onima kojima je to potrebno, na raspolaganju imaju stručnjake koji pomažu kod izgradnje.
Specifičnost je i to što se kuće ne mogu prodati, čime se sprječava mogućnost profitiranja.
Solidarnošću protiv konzumerizma
Stanovnici uživaju u pogodnostima kao što su besplatan internet, čak dva nogometna terena, košarkaški teren, teren za tenis, skvoš i odbojku i bazen (koji je jedini za koji se plaća godišnja karta). Postoji i crkva, ali posjećenost je slaba.
Postoji i lokalna televizija i radio, a ideja gradonačelnika je da mlade udalji od konzumerističkog društva i usadi im vrijednosti kao što je solidarnost.
Namjera gradonačelnika (koji je na toj poziciji od kraja sedamdesetih) je proširiti ideju Marinalede na ostale (okolne) gradove koji još uvijek ne pokazuju interes, ali Gordillo tvrdi da nema namjeru odustati.
“Smetamo neistomišljenicima jer mi smo alternativa modelu privatnog vlasništva. Suočeni smo s prijetnjama, ali ne mogu nas eliminirati kao u drugim, nerazvijenim zemljama. Ovo je Europa, koriste sofisticiranije metode poput diskreditiranja, ucjena i slično”, zaključuje Gordillo.
Za više informacija potražite knjigu Dana Hancoxa “The Village Against The World” ili pročitajte njegov esej[/url].
PREDVIDIO SVJETSKU KRIZU, A SAD UPOZORAVA NA KATASTROFU ‘EU još nije izišla iz depresije, a uskoro će kriza izbiti u Kini’
Steve Keen, profesor ekonomije i financija na Sveučilištu Western Sydney, ugledni je australski ekonomist, a najpoznatiji je po tome što je predvidio globalnu krizu.
Oštar kritičar ekonomije, teorija i metodologije na kojima počiva današnja mainstream ekonomska znanost razvio je model u koji je uključio banke, dug i novac i dokazao da prije velike oluje u ekonomiji vlada bonaca u koju se globalne ekonomije uljuljkaju uoči početka katastrofe.
O tome je nedavno ponovno govorio u Zagrebu, u sklopu Subversive Festivala. Kad je bio ovdje prije dvije godine, upozoravao je da Hrvatska ne bi trebala srljati u monetarnu uniju i uvođenje eura, nego da bi to trebala odgoditi što je dulje moguće. Smatrao je da bi zbog stalnog pada BDP-a u Hrvatskoj trebalo razmisliti o devalvaciji kune radi poticanja konkurentnosti gospodarstva, posebno turizma i brodogradnje.
“U situaciji ekonomske krize država bi svakako trebala poticati i povećati potrošnju, a ne štednju jer na taj način smanjenjem potrošnje u jeku krize kreira negativnu spiralu. Upravo je vrijeme recesije trenutak kad država treba potaknuti gospodarstvo”, smatra profesor Keen.
Koji su glavni uzroci globalnog financijskog kolapsa?
– Glavni uzrok bio je rast privatnog duga, a on je rastao desetljećima i prešao je rast BDP-a u posljednjih četrdeset godina; u američkom slučaju privatni dug rastao je sa oko 25 posto BDP-a pedesetih godina prošlog stoljeća i došao do 150 posto BDP-a 2005. Svijet je postao ovisan o dizanju kredita kao gorivu za ekonomsku ekspanziju, a kad je dug prestao rasti, ekonomija je pala.
Kako ste uspjeli predvidjeti veliku financijsku krizu koja je od 2008. zahvatila svjetsku ekonomiju?
– U kasnim 1980-ima čitao sam radove Hymana Minskog i postao uvjeren da je njegovo objašnjenje kapitalizma točno. Izgradio sam matematičke modele njegove hipoteze financijske nestabilnosti za svoj doktorat i ti su modeli pokazali ne samo da će se kriza dogoditi nego da će se dogoditi kad stopa rasta privatnog duga bude usporena, ali i da će krizi prethoditi razdoblje prividne mirnoće. Kad sam vidio da se ova oba obrasca pojavljuju u podacima – dizanje duga i istovremeno pad nezaposlenosti i inflacije – vjerovao sam da je kriza neizbježna. Počeo sam s javnim upozorenjima da će se kriza dogoditi još u prosincu 2005.
Zašto mainstream ekonomija nije predvidjela ovu krizu?
– Mainstream ekonomija zanemaruje privatni dug uz argument da je “dug novac koji dugujemo sami sebi” – odnosno da pozajmljivanje povećava dužnikovu potrošačku moć, ali smanjuje vjerovnikovu, međutim uz mali ukupni učinak. To je točno za situacije kad jedna osoba posuđuje novac drugoj jer se onda radi o izmjeni postojeće, stalne količine novca. Ali, to nije istina kod bankovnih kredita, koji stvaraju novi novac i potražnju kad je kredit realiziran, ali uništavaju novac i smanjuju potražnju kad se dug otplaćuje. Ignoriranjem ove bitne značajke kredita banaka, ignorirali su i uzroke krize i prividno blagostanje koje se pojavilo uoči krize.
…nastavak…