Svojevremeno sam napisao da bi za izlazak iz krize (govorio sam za Hrvatsku) bilo (mozda) dobro imati jedan etatisticki pristup sa karizmaticnim liderom. Kako se time zapravo nisam bavio, a postoje losa iskustva iz povijesti te nije dobro percipirano u javnosti stavio sam to ad acta.
Citajuci na netu naisao sam na jedan clanak od kojeg cu izdvojiti zadnji pasus:
No pišući o izglednom pobjedniku te utrke, Kini, časopis Time upozorava na drugu opasnost za društva budućnosti uslijed borbe za ekonomski i ini primat u multipolarnome svijetu: ‘Kad Kina ulaže u sunčevu energiju ili u vjetar, njeni lideri ne moraju voditi računa o glasačkim politikama, saslušanjima u parlamentu ili o kritički nastrojenim medijima. Tako nije u SAD-u, gdje jedna loša kompanija prijeti da izbaci iz pogona cjelokupni program zelene energije.’
Izvor: http://www.tportal.hr/vijesti/svijet/153109/Tehnoloska-renesansa-Kine-i-dekadencija-SAD-a.html
To je ono sto sam bio spomenuo, previse interesnih skupina samo otezava brzo donosenje kljucnih odluka, jer vremena nemamo. Uvijek se dolazi do kompriomisa. S druge strane, privatni interesi, ako su dovoljno jaki, mogu se postaviti kao opci.
Izgleda da nedemokratki model djelovanja ima svojih (ekonomskih) prednosti koje dolaze u kriznim vremenima. Veliko je pitanje zele li ljudi politicke slobode koje "imaju" u razvijenim demokracijama i ekonomske neslobode u istima ili manje politicke slobode ali bolji zivotni standard (kao primjerice u bivšoj Jugoslaviji za kojom sve starije (danas umirovljenicke) generacije zale.
Ovo je samo buba u uho, pitanje vise sam sebi postavljam.
Laku noc
"As productivity increased, prices fell, benefiting the producer as well as his customers. Falling prices induce people to save, which swells the amount of capital available for loans. The Keynesian fear of falling prices was yet unknown."
Postoji rješenje.
http://noncredit-money.org/?lang=sr
Svojevremeno sam napisao da bi za izlazak iz krize (govorio sam za Hrvatsku) bilo (mozda) dobro imati jedan etatisticki pristup sa karizmaticnim liderom. Kako se time zapravo nisam bavio, a postoje losa iskustva iz povijesti te nije dobro percipirano u javnosti stavio sam to ad acta.
Izlazak iz krize je moguć jedino uz promjenu načina mišljenja. Zamislimo da se cijeli sustav srušio preko noći, da je sve nestalo i da ga gradimo ispočetka. Dizajnirajući socijalnu organizaciju najbolje učimo o istoj. Etatistički pristup sam po sebi ne može biti rješenje. Problem svih političkih i socijalnih škola mišljenja koje sam do sada upoznao jest pasivnost, one ne govore kako se dimenzije sustava moraju promjeniti kako došlo do zajedničke slike željene budućnosti. Polarizam je jedan od najvećih ograničavajućih faktora razvitka svih društava, a posebno hrvatskog. S jedne strane socijalisti koji zagovaraju veći utjecaj države u ekonomskim i drugim pitanjima i s druge strane kapitalisti koji žele "sve" prepustiti tržišu, pa anarhisti. Lijeve i desne u politici da i ne spominjem. Problem je što svi imaju krivi pristup, svi imaju krivi način promišljanja. Na pojave se gleda kao na dihotomije te se smatra da se uvijek treba odlučiti između dvije alternative. Ne prepoznaje se da naoko suprotne tendencije ustvari imaju jaku komplementarnu moć. Sloboda i pravda (sigurnost) su dva aspekta iste pojave, jer koji je smisao slobode bez sigurnosti i obrnuto? Ili ekonomski, bez generiranja novih vrijednosti distribucija se svodi na alokaciju siromaštva, generiranje vrijednosti bez distribucije vodi do otuđenja članova društva. Zato ne trebamo brinuti oko ideologija nego pristupiti dizajniranju nacije kakvu želimo.
To je ono sto sam bio spomenuo, previse interesnih skupina samo otezava brzo donosenje kljucnih odluka, jer vremena nemamo. Uvijek se dolazi do kompriomisa. S druge strane, privatni interesi, ako su dovoljno jaki, mogu se postaviti kao opci.
Izgleda da nedemokratki model djelovanja ima svojih (ekonomskih) prednosti koje dolaze u kriznim vremenima. Veliko je pitanje zele li ljudi politicke slobode koje "imaju" u razvijenim demokracijama i ekonomske neslobode u istima ili manje politicke slobode ali bolji zivotni standard (kao primjerice u bivšoj Jugoslaviji za kojom sve starije (danas umirovljenicke) generacije zale.
Povratak na Jugoslavneski model vladavine je apsurd i totalna glupost. Nevjerovatno je kako ljudi očekuju da će se pojavit nekakav političar ili ekonomist, etalitist i rješit probleme svojim savršenim raciom. razvitak je moguć samo angažiranjem svih članova, pri čemu naravno neki (sposobnost i volja) moraju biti vođe.
Ponvono kažem, izbor između slobode i životnog standarda je lažna dilema i zato smatram sa se ne treba odlučit ni za jednu od ponuđenih opcija.
Sloboda i pravda (sigurnost) su dva aspekta iste pojave, jer koji je smisao slobode bez sigurnosti i obrnuto?
Nevjerovatno je kako ljudi očekuju da će se pojavit nekakav političar ili ekonomist, etalitist i rješit probleme svojim savršenim raciom.
1.
"People willing to trade their freedom for security deserve neither and will lose both." – B. Franklin
2.
To je normalno i ljudski, lakše je kad netko drugi razočara nego kad razočaraš samog sebe. Iz istog razloga neki traže životne partnere da im rješe njihove osobne probleme. Vrlo ljudski, što je samo lijepa riječ za glupo.
Također, slažem se da profiti kompanija ne mogu rasti bez dodavanja nove novčane mase u sustav, ali ne slažem se s tombom da "Dokle god imamo monetarni sustav gdje je suma pojedinačnih bilanci jednaka nuli, nema mogućnosti ostvarenja prvotne pretpostavke dobrog funkcioniranja gospodarstva". Isitnski rast se ne mjeri u novčanim sredstvima nego realnim stvarima koje ljudi imaju na raspolaganju. Da sada ja ne pišem previše, pronašao sam dva članka koja vjerno oslikavaju ono o čemu ti govorim:
Može se nači masu članaka koji ne idu u moj prilog, ali se to ne može dokazati znanstvenom metodom (matematikom).
Dok nema dodavanja novca u sustav, ekonomija se svodi na poker. Nije da je nema, nego sve teži da najbolji igrač prikupi većinu novca.
Postoje 3 zadatka koja su nerješiva kada je novi novac kredit:
http://sites.google.com/site/financijskisustav/ekonomske-zablude
Obratite pažnju na 1.:
U jednoj državi sa milion radno sposobnih ljudi, a koja ima balansiranu trgovinu sa inozemstvom trebate postići da svi ljudi, koji će raditi 16 sati na dan poslove koje im vi odredite, da svaki dan mogu od svog rada uštedjeti samo po jednu kunu. I tako u nedogled. Kako ćete to postići! Ako možete vidjeti, ušteda od 365 kuna godišnje je mizerna, ali neodrživa za sve. Da ne govorim koliko duga već sad imamo po glavi stanovnika, a ne znamo kako postići uštedu od 365 kuna godišnje?
To je samo jedan od teških apsurda koji ekonomskim stručnjacima nije nikakav problem. Jednostavno zažmire i idemo dalje. Kad treba naći rješenje, vrte prstima, fućkaju i gledaju u nebo. Možete tražiti stručnjaka koji vam može rješiti ovaj zadatak, ali ga nećete naći.
Time dokazujem, da nije problem u radu, nego u poštenom plaćanju rada. Problem je monetarne prirode. Zadatak je objavljen prije 17 mjeseci i imao sam samo jedan pokušaj rješenja koji nije matematički izvediv. Evo prilike da zaradite Nobela.
jedini je problem u tvojoj percepciji i stavu. ekonomija nije nešto statično što bi trebalo nać ravnotežu i u njoj ostati zauvijek nego dinamičan proces koji se nekad mijenjao iz sezone u sezonu, kvartala u kvartal, a danas iz minute u minutu. sretno s traženjem jednadžbe koja će ti dat odogovr na sva pitanja. a ovim tvojim matematičarima u CERN-u također.
Ekonomija je kao brod nakrcan teretom, prirodno je da se nailazi na valove,odnosno na loše vrijeme koje usporava kretanje i produžuje vrijeme dolaska na cilj ali ništa od prirodnih procesa neće tako pogubno utjecati na taj put kao neravnomjerno raspoređen teret odnosno neravnoteža.
Kad se uklone uzroci neravnoteže, odnosno kad se teret bolje rasporedi sve će se posložiti samo od sebe.
jedini je problem u tvojoj percepciji i stavu. ekonomija nije nešto statično što bi trebalo nać ravnotežu i u njoj ostati zauvijek nego dinamičan proces koji se nekad mijenjao iz sezone u sezonu, kvartala u kvartal, a danas iz minute u minutu. sretno s traženjem jednadžbe koja će ti dat odogovr na sva pitanja. a ovim tvojim matematičarima u CERN-u također.
Te jednadžbe nisu moje nego poznate jednadžbe iz makroekonomike poznate kao jednakosti triju deficita. A, ako bi se netko trebao pozivati na dinamičnost ekonomije, to bih trebao biti ja jer teorija po kojoj je količina novca nebitna, posljedica statične percepcije ekonomije u kojoj se ne povećava količina robe na tržištu.
Ekonomija je kao brod nakrcan teretom, prirodno je da se nailazi na valove,odnosno na loše vrijeme koje usporava kretanje i produžuje vrijeme dolaska na cilj ali ništa od prirodnih procesa neće tako pogubno utjecati na taj put kao neravnomjerno raspoređen teret odnosno neravnoteža.
Kad se uklone uzroci neravnoteže, odnosno kad se teret bolje rasporedi sve će se posložiti samo od sebe.
Odlična teorija. Možete u stručni stožer bilo koje stranke.
Ekonomija je kao brod nakrcan teretom, prirodno je da se nailazi na valove,odnosno na loše vrijeme koje usporava kretanje i produžuje vrijeme dolaska na cilj ali ništa od prirodnih procesa neće tako pogubno utjecati na taj put kao neravnomjerno raspoređen teret odnosno neravnoteža.
Kad se uklone uzroci neravnoteže, odnosno kad se teret bolje rasporedi sve će se posložiti samo od sebe.
gdje je ravnoteža i kako ona izgleda?
Te jednadžbe nisu moje nego poznate jednadžbe iz makroekonomike poznate kao jednakosti triju deficita. A, ako bi se netko trebao pozivati na dinamičnost ekonomije, to bih trebao biti ja jer teorija po kojoj je količina novca nebitna, posljedica statične percepcije ekonomije u kojoj se ne povećava količina robe na tržištu.
Znači, nema konkurencije, natjecanja cijenom i kvalitetom?
o kojem se ovdje stoljeću radi? 14.-om?
Te jednadžbe nisu moje nego poznate jednadžbe iz makroekonomike poznate kao jednakosti triju deficita. A, ako bi se netko trebao pozivati na dinamičnost ekonomije, to bih trebao biti ja jer teorija po kojoj je količina novca nebitna, posljedica statične percepcije ekonomije u kojoj se ne povećava količina robe na tržištu.
Znači, nema konkurencije, natjecanja cijenom i kvalitetom?
o kojem se ovdje stoljeću radi? 14.-om?
[/quote]
Zaboravimo na trenutak sve to, ako je nemoguće postići da rad bude plaćne u savršeno uređenoj ekonomiji. To znači da je u realnoj pogotovo nemoguće.
A baš kad spominjete povijest. Da li znate da je Seljačka buna 1573. bila uzrokovana dužničkom krizom ? Seljaci nisu mogli plaćati tlaku jer nisu mogli naći kupce za svoje proizvode i prikupiti dovoljno novaca. Kad je došlo do grla, jedino rješenje je bilo vile i sjekire pa u bunu. Trebali sli se to ponoviti opet ili treba uključiti mozak na vrijeme?