većina javnih nadmetanja, kao i javnih natječaja su … prljave igre s unaprijed dogovorenim rezzulatatom …

M) SEX, DRUGS & ROCKEN ROLL ljudi…

Izlet u striptiz vode zagrebačkog pročelnika za zdravstvo i socijalu Zvonimira Šostara, koji je u medijima prije tjedan dana osvanuo sa potpuno golom plesačicom u krilu, dobio je i svoj rasplet. Vrativši se sa skijanja, Šostar se skrušeno ispričao i dao svoj mandat gradonačelniku na raspolaganje riječima: „O mojoj sudbini neka odluči gradonačelnik“.
Fotografije sa striptiz zabave snimljene su prije dvije godine, a Šostar je odmah po izbijanju afere kazao da mu je desetak prijatelja napravilo spačku za rođendan naručivši striptizetu. Potvrdio je da mu je slike podmetnula vlasnica prostora u kojem je bio striptiz, bar Princess navodno, jer joj je stalno slao inspekciju, a on je protiv „ucjenjivačice“ odlučio zadovoljštinu potražiti i na sudu.
Ok, frajeru su frendovi platili „plesačicu“ da ga „zabavi“ za rođendan. To mogu shvatiti. Jasno mi je da se o ukusima pojedinaca ne raspravlja i da se mnogo ljudi zabavlja na sebi specifičan i drag način. Jasno mi je da je Šostaru očito neugodno što zbog djece, što zbog jezikove juhe od žene, što zbog podsmjeha okoline, što zbog činjenice da fotke dokazuju da se je taj čovjek fakat dobro zabavio, dok mu je neka sirota ljudska duša skidajući se ispred njegove zajapurene face „čestitala rođendan“.
Ali mi nije jasna jedna stvar u cijeloj toj priči.
Šostar spominje „ucjenjivačicu“… vlasnica striptiz bara je navodno lupus in fabula (vuk u priči), podmetnula je slike jer joj je Šostar stalno slao inspekciju. Ako je to tako, ako je ona tip poduzetnika koji se u najmanju ruku bavi sumnjivom rabotom, kako to onda da je Šostar odlučio baš u njenom baru proslaviti ročkas?
Još su mi zanimljivije riječi Šostarovog radnog kolege Milana pl. Bandića. Dakle, Bandić je vezano uz slučaj „striptiz“ izjavio dvije stvari koje svakako treba ponoviti.
Prva je bila ona legendarna: „Više rada, manje striptiza…“
Druga je bila: „Ja kada to radim, radim do kraja…“
Zanimljivo je i to, da se u riječkim poslovnim krugovima naveliko šuška da je Milan kada je nedavno odletio u jarak sa autom u pijanom stanju i pobjegao sa mjesta nesreće, zapravo bio u ugodnom društvu nepoznate ženske osobe i da je to bio pravi razlog onog bezglavog, munjevitog bježanja sa mjesta nesreće… navodno.
No dobro, tko bi vjerovao svim tim muškim naklapanjima, zar ne?
A na što je Milan mislio kada je u medijima izjavio „Kada ja to radim, radim do kraja…“?!
Ma ja ne sumnjam u Milanovu krepost i poštenje. Ne daj Bože.

Homo homini lupus, Milane.

N) „O mojoj sudbini neka odluči gradonačelnik“ – Z.Šostar

Teške riječi. Preteške za moj ukus.
JA npr. NE ŽELIM da o mojoj sudbini odlučuje gradonačelnik niti Bandić niti Obersnel.
JA ŽELIM sa svojim sugrađanima odlučivati o svojoj sudbini, o svom životu pa čak želim odgovarati za svoje pogreške sama. Za moje pogreške ne može odgovarati nitko osim mene. Nije li jedino taj put ispravan, pravedan i jednak za sve nas? Nije li to jedino rješenje?
Zašto tako razmišljam? Zbog ping-ponga.

Ping-pong U Kini osamdeset milijuna ljudi igra ping–pong. I onda dođe jedan Hrvat i pobjedi Kineza. Nije li to veličanstveno?
Svakih sedam dana u svijetu hrvatski sporatš osvoji po jednu medalju. To je statistika.

„Kada to čujete stane vam mozak. Recite mi koliko Hrvata u bilo kojoj drugoj djelatnosti svojim radom postiže toliki uspijeh?“ – to su riječi predsjednika HOO-a.

Novinar HRT-a u Dnevniku se je nadovezao slijedećim riječima:
„U ovim danima ponosa i slave… Ništa od toga ne bi bilo da nije bilo hrabrih ljudi koji su svoje živote položili za domovinu. Upravo zbog njih danas naši sportaši mogu promicati u svijetu ime… Hrvatska. U ovim danima ponosa i slave sjetimo se i njih…“
I vjerujte mi… sjetim ih se… svoje dvojice junaka… i tuđih se sjetim… i prečesto. Prečesto se „gutaju velike knedle u grlu“. Barem me novinari utješe. Svojim mi rječima i trudom gase gorku srdžbu.

I dok se naši sportaši vrlo uspješno igraju ping-pong, igraju ga i naši političari.
Politička ping-pong loptica prebacuje se sa stola na stol. Frka koja je nastala oko izgradnje rukometnih stadiona po Hrvatskoj tipičan je primjer. Dakle, kako se je odigrao ping-pong u ovoj priči?
Dobili smo organizaciju svjetskoga prvenstva u rukometu. Potrebno je izgraditi dvorane. Gradski i državni oci ocjenjuju da nemaju dovoljno vremena za raspisivanje javnih nadmetanja. Bandić inicira „donošenje zakona koji ubrzava proceduru za dobivanje dozvola i isključuje javni natječaj za nabavu roba i radova“, skraćeno – IZRAVNU POGODBU (po dobrom starom običaju). Nakon četiri dana niječe svoju inicijativu i ograđuje se od svega. Sanader izjavljuje da je Bandić kukavica. Čehok izjavljuje: „To je Bandićeva inicijativa, ali smo se s njom svi složili jer smo znali da bi nam olakšala gradnju. Vrhunsko je licimjerje SDP-a, koji se sada ponaša huljski, jer rogobore i najavljuju ustavne službe, a sve je to isključivo Bandićeva inicijativa. Uostalom Bandić je poznat po svojim izravnim pogodbama u gradu.“ Za to se vrijeme Obersnel ponaša kao kakvo prgavo malo dijete, dok izjavljuje sa pathos-uvrijeđenim prizvukom u glasu kako je Rijeka spremna pomoći, unatoč tome što nije jedan od gradova domaćina.
Zadnje vijesti koje sam čula na radiju su da se je zakon povukao…
Eeeeeeee Milane, Milane crni Milane… ono što ti zapetljaš…

O) Nomen est omen?
A što ako se ja npr. odlučim udati jednoga dana i roditi jednu malu nogometnu momčad djece, npr. 11-ero pametnih, slatkih, lijepih bića nalik mami njihovoj [smiley2] I što ako mi se tada učini zgodno nazvati svu tu silnu djecu… naprimjer… Zagreb.
Zašto ja svoju djecu ne bih nazvala tako? I tko kaže da se moj suprug neće prezivati Zagrebić?
I tko kaže da neću svu svoju djecu pokupiti u šetnju kada bude lijepo vrijeme u Zagrebu, tko kaže da neću kupiti 11-ero zlatnih koker španijela (za svako dijete po jedno šene) koji će se zvati Zagreb pa svi na kavu u blizinu Griča pa ih prošetavati ispred Gradske Skupštine…
I što ako moja djeca odrastu i odluče registrirati d.o.o. na obiteljsko ime i prezime?
Što onda?
A što ako mi se suprug bude prezivao Bandić?
Djeca bi se onda npr. zvala… Zagreb Bandić.
A kakav će to biti onda d.o.o.?
A brak?
O Bože…. !!!!!! [smiley8]
Neeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeeee

Btw. ovo je bio komentar na članak: Ime Zagreba moći će se koristiti samo s Bandićevim odobrenjem – I.Pandžić. [smiley11]

Šalu na stranu, ALI…
Zašto me je toliko „povukla za jezik“ Bandićeva odluka o zabrani korištenja imena Zagreb bez njegova dopuštenja? Prvo, jer on odlučuje tko može koristiti ime Zagreb u svojoj registraciji, baš on…, a drugo zato jer postoji (naravno) kvalitetnije rješenje od ovoga koje je osmislio Baltazar, zar ste sumnjali?
Bila sam prije nekoliko mjeseci na seminaru jednog marketinškog foruma. Tada sam prvi put čula tezu tj.ideju o Gradu Rijeci kao brandu. Dakle, tim marketinških stručnjaka (na čelu sa mojim sveuč. profesorom) je htio napraviti od Rijeke brand. Svi znate (nadam se) razliku između pojmova Brand name (ime marke), Brand mark (znak marke) i Trade mark (zaštitni znak).
Zapravo, ono što se pitam u slučaju „Zagreb“, koji je od tri načina utvrđivanja prava korišten tj. da li se je iskoristilo pravo rezervacije, kupovine zaštitnoga znaka pa u tom slučaju možemo određivati kaznene penale svima onima koji se koriste tim „našim“ imenom ili je Baltazar zabrijao film da je on stvorio brand?
Kako u članku to nije bilo razjašnjeno te kako ne bi došlo do zabuna… konzultirala sam se sa svojim xy profesorom. Rečeno mi je da tom xy fakultetu nije poznato da je Grad Zagreb radio na stvaranju branda. Naglašeno je kako brand treba graditi, uz njega se vežu asocijacije, vrijednosti i sl. i on se ne može samo proglasiti brandom i na temelju toga imati pravo ekskluzivnog korištenja, sve se, APSOLUTNO sve mora registrirati, bio to trade mark ili brand…. A L I se definitivno isplati graditi brand, koliko god vremena i truda u to utrošili i bilo bi jako dobro kada bi naši gradovi izgradili svoje brandove. Sve je bolje od penala, kako kaže xy profesor… lijepše je po njemu graditi brand, nego prikupljati lovu od penala…
Ako je Bandić registrirao trade mark nedavno, onda može donijeti takvu odluku, ali ako nije onda ne može. Samim time ako je Bandić u pravu, ime će se naravno moći koristiti u dopisima i sl., ali ne možete npr. osnovati plesnu skupinu „Zagrebačke puce“ bez Bandićeva odobrenja.
Nije mi jasno, da se nitko tj. niti jedan d.o.o. nikada prije nije registrirao tj. zaštitio pod tim imenom…
Da li možda Grad Zagreb može kao institucija RH bez obzira na nečije prethodno registriranje i zaštitu u službenom državnom registru donijeti takvu odluku… to ne znam.
Trebalo bi pronjuškati… [smiley10]

P)Kako to radi dr. Luigi…?

Ljudski karakter.
Što čini vaš karakter? Kako ga gradite? Dobrom literaturom? Utječu li genijalni filmovi na vas? Pamtite li neke rečenice do kraja života? Glupirate li se ponekad po stanu glumeći svoje najdraže filmske junake? Gradite li svoj karakter dobrom glazbom? Da li ste ikada išli na poslovni sastanak i bili p.off živčani ka’ divlji psi i na radiju odjednom čuli pjesmu od Hladnog piva, podebljali ju do kraja, pokušali pri tome isfurati glas vokala spomenute grupe, glupirajući se dok vam se ne upali zeleno na semaforu (a bili ste u odijelu i baš ste bili šik, ali i tre-tre šik za punk)? Da li vas je iza toga bolilo grlo za pop…? Da li ste primjetili da vam se smješka starija osoba iz susjednog auta? Je li vam bilo neugodno, jer ste pomislili da ste na trenutak sigurno izgledali kao kakva „kü-kü person“?

Ako ste vi takvi, da li ste se ikada zapitali kakvi su onda paraziti? Znate na koji tip ljudi mislim… Što čini njihov karakter? Kako ga oni grade? Što na njih utječe?
Zašto toliko volim pisati o parazitima?

Stefan Zweig je u svojoj knjizi o Magellianu opisao što ljude „goni“ na pisanje… slažem se sa njim u svemu jer tekstovi zaista mogu poteći iz najrazličitijih osjećaja.
Po Zweigu „ljudi pišu potaknuti oduševljenjem ili zbog osjećaja zahvalnosti, ali duševnu strast mogu isto tako zapaliti i ogorčenje, srdžba ili zlovolja. Kadšto povod daje radoznalost, psihološka naslada pisca da pišući sam sebi objasni ljude i događaje, ali na pisanje gone – pa i prečesto – različite pobude, kao što su taština, pomama za novcem, uživanje u promatranju sebe samoga. Zbog toga bi pisac morao zapravo sebi samome položiti račun zbog kojih je osjećaja, iz koje osobne potrebe odabrao svoj predmet.”
Što se tiče svih ovih tekstova, meni je potpuno jasno (kao i Zweigu) njezino kako on kaže „unutarnje porijeklo“. Nastali su zbog malo neobičnoga, ali veoma snažnog osjećaja: izazivanja postiđenosti.

Vratimo se sada malim parazitima.
Sjećate li se one nedavne riječke afere sa poznatim riječkim kirurgom kada je pokušao iskamčiti lovu za operaciju od pacijentove kćeri pa ga je ta žena prijavila policiji? Nažalost, taj slučaj nije usamljen. I moji su roditelji to doživjeli na svojoj koži.
Kako to paraziti rade?
Evo ovako… potrebna vam je npr. hitna operacija, jer ako je ne obavite u određenom vremenskom roku idete „pod ledinu“. Dolazite sa izbezumljenim pogledom od straha za svoje bližnje pred hladnokrvnog parazita i naravno da govorite onu klasičnu rečenicu: „Da li se može nešto učiniti? Evo, mi smo spremni na sve doktore…“. Onda parazit objašnjava i razglaba i prognozira uspijeh i obečava da će učiniti „sve što je u njegovoj moći“.
Uz takve parazite je obavezno još i njegov pomagač, krpelj br.2. On vas isprati van i sa njim ponovite sličnu proceduru, ali on za razliku od glavnog parazita ima ulogu zapravo „vas obraditi“… Kako? Pa… vrlo, vrlo jednostavno. Ispričaju vam priču kako doktor parazit xy ide uskoro na malonogometni turnir u p.m. i da je običaj da se takva putovanja sponzoriraju, da se doktore „pomogne“ sa kakvom „simboličnom“ svotom.

…

…

A vama se okrene želudac… što od činjenice da je rat, što od činjenice da ste apsolutno bespomočni, što od činjenice da to parazitsko govno ide na malonogometni turnir tj. da vašu lovu kojom vas je doslovce ucijenio neće utrošiti na svoje doškolovanje (to bi čovjek još i mogao razumjeti) pa zbog činjenice da su za to vrijeme ostali doktori ginuli po Hrvatskoj i završavali u masovnim grobnicama spašavajući ljudske živote bez da su ikoga ucjenjivali… okrene vam se želudac kada vam parazit pomagač „pojasni“ kada i kako ćete ostaviti kovertu na stolu. Okrene vam se želudac kada vidite razočaranu njušku glavnoga parazita kada otvori kovertu u kojoj ste ostavili sve što ste imali u tom trenutku, a njemu premalo… heej.

Okrene vam se želudac kada čujete za slučaj da je neka sirota duša iz Like stigla zbog liječenja svoje majke u bolnicu, a kako je čovjek poljoprivrednik nije imao toliko keša koliko je parazit tražio. Kako je Likota poštena duša, a sram je čovjeka bilo da svoju dušu ne ogriješi pa da ne ispadne škrt ili ne daj Bože dužan kome, navukao je siroti Likota što pršuta, što sireva, što meda, što vina … i nešto novčića pa sve položio pred parazitske noge. A znate li što je parazit na sve to rekao tom sirotom čovjeku: „Zar vaša mama toliko malo vrijedi?“

Da li znate kako se „operira“ u jednoj zagrebačkoj bolnici?
Ja znam. Saznala sam to od Poreznog savjetnika iz Zagreba. Evo ovako….
Bolnica ima stari aparat, koji podhitno treba zamijeniti novim. Doktor nabavi novi, ali kako je baš nedavno otvorio i privatnu praksu, uzme sebi za svoju ordinaciju novi aparat. Kako se to knjigovodstveno zakamuflira? Stari aparat se mora obavezno isknjižiti i uništiti tj.rashodovati u određenom vremenskom roku. Stari aparat se knjigovodstveno isknjiži, a novi uknjiži. Dakle, stari aparat po papirima više ne postoji. Parazit uzme novi aparat sebi, a stari ostane u bolnici umjesto novog … i sve štima.
Ali ne štima. To je krađa. To je kriminalno djelo.

Tu je nevedeno samo nekoliko primjera kriminalnih radnji, ucjene i krađe. Ima njih mnogo i ima ih različitih vrsta…

Navodno… na jednom xy fakultetu u Rijeci postoji cjenik za polaganje ispita. Navodno.

Navodno da na jednom prometnom fakultetu imaju izvješen cjenik umjesto rasporeda sati. Navodno. Ili to ljudi ipak pretjeruju?

Izravna pogodba HAC-a izgleda da je za sobom povukla već jedno objavljeno javno nadmetanje vezano uz tu cestovnu dionicu… poništili su ga u HAC-u… Pitam se zašto?

Je tko gledao Nedjeljom u dva sa Bandićem?

je, ja sam gledao.
Previše se bahatio. na pitanja koja su se ticala afera i kontraverzi(većina), nije davao odgovore pod izlikom da ih ne zna. ona koja su bila manje kontraverzna, znao je u brojku. Nakon te emisije, samo se može stvoriti negativniji stav o gradonačelniku, ali njega kao i da nije bilo briga. Previše se uzdigao, koštat će ga to iako toga još nije svjestan….
Jedna temica za raspravu na ovom zanimljivom i forumu koje je započela Seve: po meni, važnije od toga je li on psovao(svi psujemo, manje ili više) je njegov odnos prema onima koji zauzimaju suprotan stav(ne ulazim u to jesu li u pravu ili ne).