G)SAPUN I TOPLA VODA

Da… hmmm… trn u oku… građevinska mafija.
Da je Hrvatska barem lice čovjeka pa da se može sva ta ljaga od mafije oprati u par poteza dlanovima – onako jednim sapunanjem lica i toplom vodom…
No nije.

Ovo sa dinamovim stadionom… nisam baš sigurna da Alpina nije zakonski zaštićena Konkurentskim dijalogom. Zapravo, priprema se prilagodba članaka sa Zakonom iz EU, a kod njih je ta vrsta sudjelovanja dopuštena, prije nije bila.
Ta vrsta dijaloga, dakle prije objave natječaja, koristi se u slučaju “kompliciranijih”, zahtjevnijih natječaja, ako Naručitelj nije dovoljno upoznat sa detaljima posla za koji raspisuje natječaj (npr. u ovom slučaju Grad Zagreb nije građevinsko poduzeće pa ne zna što treba tražiti od Ponuđača da bi zadovoljili formu nadmetanja) pa onda angažira u ovom slučaju Alpinu da konkurentskim dijalogom “uputi” Naručitelja u specifičnosti i detalje posla kako bi se po tome pripremio i kvalitetan tender.
Do nedavno, takvi potencijalni Ponuditelji nisu zakonski mogli sudjelovati u javnom nadmetanju, ako su sudjelovali u Konkurentskom dijalogu, no situacija se je promjenila, jer se je zaključilo “da svi Natjecatelji time nisu bili u ravnopravnom položaju” (za EU sam sigurna)…
Treba provjeriti.
P.S. OSI daj nam ispričaj nešto o splitskoj rivi… [smiley11]

I tako… kada sam već pomislila da će biti samo “tresla se brda rodio se miš” nakon što su mediji svoj posao solidno odradili, g.Panđić (pretpostavljam) mi je opet osvježio dan… Poslovni dnevnik, 04.12.2006. stranica 5. a naslov: “Državno odvjetništvo provjerava sporne Bandićeve pogodbe…” – njih 113 !!!!!!!!
Onih 113!!!!!

Gle, gle… hmmm. [smiley11]

Samo da provjerim, poslao sam jedan opsežan tekst na temu i nema ga

Poručio mi je Web master da predugo pišem, pa me onda odlogira. evo obilaznim putem.
Ukratko – treći put: Sam naslov mafija vs. hrabrost se samo na prvi pogled čini potpuno jasnim. Pretpostavlja se da su mafija prvenstventveno oni koji raspisuju natječaje, a zaim “pomalo” oni koji se na njih javljaju. Hrabrost bi trebali iz napisanog biti mediji i javno mnjenje koje osuđuje poslove izravnom pogodbom.
E sad, važna činjenica je i da su tvrtke dio javnog mnijenja koji može nabavu kontrolirati bolje od svih odvjetništava, komisija, ureda i sl.(logično je za pretpostaviti da ako se netko ozbiljno bavi poslom, provjerava natječaje iz svoje branše). Upozoravam da su izravne pogodbe su legitimni zakonski način javne nabave(po određenim kriterijima), kao i javni natječaj(također postoje kirtieriji). Krunsko pitanje je zašto onda 90 posto izravnih pogodbi prolazi bez žalbi, a deklarativno su svi protiv njih jer nisu transparentne, otvaraju mogućnost pogodovanja i još mnogo mnogo fraza! Tvrtke svojom žalbom(treba li naglasiti argumentiranom) mogu rušiti svaku izravnu pogodbu i skoro sve(99%) su javno objavljenje. Dakle što reći o razlozima ako se netko svjesno odrekao kontrole. Meni napamet pada samo jedan.
Ilustracije radi evo primjera. Koje državno odvjetništvo, komisija i ured za javnu nabavu i s kojim argumentima može srušiti sljedeće ako tržište šuti: Odlučio sam se izravnom pogodbom tvojoj tvrtci dati da mi oliči ured za milijun kuna jer smatram da samo ti možeš to odraditi dovljno kvalitetno. To javno objavim u Narodnim novinama i osam dana se ne javi nitko tko bi rekao “ja to mogu uraditi za 999 000 kuna”. Ako se nitko nije javio – to znači da sam bio u pravu i sklopio dobar posao jer u HR ne postoji tvrtka koja bi to mogla obaviti za nižu cijenu.
Nema tog sustava državne kontrole koji će utvrditi nakon toga da sam posao dao prijatelju, da je cijena previsoka i sl.
To je samo jedan segment, a ima ih još.[smiley10][smiley10][smiley10]

možete na javnim natječajima raditi manje – više što hoćete a u cijeloj priči je najsmiješnije je šzo je Zakon o javnoj nabavi rađen prema smjernicama EU. Dakle, vi za oličenje svojeg ureda morate u svakom slučaju sakupiti najmanje dvije ponude a ” prihvatljiva” je ona ponuda koja ajmo reć više odgovara objavljenom natječaju, što znači da vi u natječaju kažete “hoću u svom uredu boju zidova koju ima samo X ponuđač”.Prema tzakonu su svi ostali ponuđaći neprihvatljivi jer nisu ponudili odgovarajuću boju bez obzira na cijenu . naravno možete su dogovoriti sa drugim ponuđaćem što priči čini još jednostavnijom…..[smiley16]

stoji i ovo što ste vi napisali naravo. Ali ja sam išao ekstremni primjer same izravne pogodbe, dakle zaobilaženje natječaja (cit zakona “kada iz tehničkih ili umjetničkih razloga nitko drugi nije u stanju obaviti traženu ulsugu”) kako bi samo pokazao kako veliku odgovornost snose tvrtke koje se ne žale.

Ovo sve što ste napisali je istina.
ŽALBE Ponuditelja su jedini način borbe kojim se može nešto konkretno napraviti. Državna komisija za kontrolu postupaka javne nabave (obavljaju poprilično solidan posao u cijelom tom kaosu) ovako dobiva slobodne ruke za provjeru i provedbu zakona o javnoj nabavi, ako se dokazi dostave u roku koji je spomenutim zakonom i propisan.
Ma ljudi, izrada i sudjelovanje u žalbenom postupku je p.d. Ništa naročito. Kada vidite jednu Žalbu kako se sastavlja, lupajte po šabloni, uzmite Zakon o javnoj nabavi RH u ruke (postoji i zgodan Priručnik), obratite pažnju na članke 60-70, tastaturu u ruke… i samo hrabro.
Osim toga, sve žalbe u postupcima javne nabave su vam objavljeni na net-u!!

Prvi korak u Žalbenom postupku je dostava Prigovora Naručitelju poslova zbog donesene odluke za koju smatramo da je neprihvatljiva iz xy razloga. Najčešće Naručitelj stavi u naravnopravan položaj Ponuditelje ili (kako su nepismeni i tulavi) se zeznu pa se ne pridržavaju natječajne dokumentacije (tendera). Tu ih sje… samo tako. Zbog toga im redovito ruše javna nadmetanja.
Jednako tako bih mogla danima se smijati i navoditi stupidnosti pojedinih povjerenstava Naručitelja, koji ne da ne znaju npr. razliku između bruto i neto cijene, nego kada pomislim da su iscrpili sve stupidnosti i neukost u posljednjim tenderima, uvijek me nanovo iznenade.

Drugi korak uvijek dođe na red. Naručitelji su vam poput bankara i doktora. Bankari i doktori nikada ne priznaju pogrešku. Kata f. strofa.
Dakle, Naručitelj ne prihvaća vaš Prigovor iz xy razloga pa vi šaljete Žalbu Državnoj komisiji (koja btw. ima adresu u ulici kralja Mutimira – kako prigodno :)) he-he). Prije slanja Žalbe Komisiji, morate kopirati tu istu Žalbu, poslati ju Naručitelju uz dokaznicu da ste taj isti dan prije Komisije, dostavili kopiju Žalbe i Naručitelju (koristite obavezno obrasce Preporučeno + Povratnica iz pošte, jer će vam trebati naknadno kao dokazi za dostavu Komisiji – tražiti će vas naknadno uz očitovanje jedne i druge strane).
Da, da, državni aparat. Ali se mora poštovati.
Ne zaboravite poljepiti biljege + platiti naknadu za postupak (postotak od cijene – iznos za svaku žalbu piše u jednom od članaka Zakona o jav.nabavi)
Treći korak je Očitovanje Državnoj komisiji pismenim putem (naravno) ako nešto zatraži od vas, ali obično ako ste vi u ulozi “tužitelja” onda i nisu toliko zahtjevni.
To je to.

Zašto vam se isplati pisati Žalbe?
Pa npr. za malu lovu možete biti tolika faca da “srušite” javno nadmetanje nekom guzonji koji je glup i nepismen i bahat ko’ točak i koji vas želi opljačkati pa kažete: “…e nećeš mene…” paaa onda npr.ako niste znali cijene ostalih ponuđača raspisivanjem novoga nadmetanja možete predati novu mnogo povoljniju ponudu (naravno ako vam se isplati)… itd.

Mnogo je načina izlazaka na javna nadmetanja… kako se šire pipci mafijaške hobotnice u javnom sektoru, tako se je razvila sa druge strane i mreža pipaka Ponuditelja i njihovog “umjeća” kako dobiti javno nadmetanje… tj. kako i koliko se netko “podmaže”, tko to radi, kako se saznaju cijene ostalih ponuđača, kako se dogovaraju nadmetanja unaprijed… itd…. ali o tome nekom drugom prilikom.

Jedini problem žalbenih postupaka su ljudi.
Tj. ne ljudi, već kukavice. Bože mili kako se ljudi boje “zamjeriti se” nekome iz javnoga sektora ili kada mi kaže neki novinar da se boji malog čuda ka što je Bandić. Pa Bandić je mali medo. Prase malo roza boje.
Pa ne mogu vjerovati. Čega se bojite? Koga? Mraka? Pa to vam je vrijeme prošlo!!!!
VI PLAĆATE HEBENI JAVNI SEKTOR…… JASNO ? !!!!

H) Tko se vuka boji još, tri za groš, tri za groš, vuka se ne bojim ja, tra-la-la-la-la…
…. Pjevaju mali roza prašćići…

Znate tu priču?
Se sjećate priče o tri mala debela roza praščića?
Zar vas ta tri mala, slatka, pink praščića ne podsjećaju onako neodoljivo… na nekoga?
Mene da – na zagrebački gradski trio fantastikus… neponovljivu, nenadje… kombinaciju šarma, pameti, simpatičnosti, fotogeničnosti… kao da gledam izbor za Miss Hrvatske za Miss svijeta.
Ma oni su pravi genijalci. Ljudi moji, kada se sjetim te trojke, odmah mi lete po glavi stihovi od TBF-a „…jer ja sam genije, čudo prirode…“

Uglavnom, genijalci žele organizirati rad Holdinga. Znate li čemu služi holding?
Holding je grad poduzeće tj. d.o.o. sa državnim kapitalom (dakle, kapitalom građana RH), do izražaja dolazi interes privatnih poduzeća, tržišnu utakmicu i legalne, pravedne javne natječaje zaboravite.Evo vam jedan primjer iz Rijeke za bolje razumijevanje definicije holdinga:
(izvor: N.List) Dakle, u Rijeci se u 2008.g. po uzoru na Bandića osniva Obersnelov holding. Svi smo pomislili da je s pričom o gradu poduzeću gotovo, no prevarili smo se. Naime, do sada zbog javne nabave i tržišne utakmice Rijeka je plaćala 10 kn/m2 za održavanje javnih površina, dok je u Splitu cijena 25 kn/m2. Inače u Splitu taj posao radi komunalno društvo (vlasnik je grad), a u Rijeci tvrtke koje dobivaju posao na javnim nadmetanjima. Iako je Poglavarstvo Grada Rijeke dalo smiješno i neistinito obrazloženje, brojke nitko ne može osporiti. Ispali su smiješni jer su pokušali sakriti da će održavanje javnih površina nakon što taj posao preuzme Čistoća u 2008.-oj, biti skuplje 10 milijuna kuna godišnje!!!!!!!! Četiri godine x 10= 40 milijuna kuna skuplje… a mogli su se uštedjeti nabavom usluge putem javnog nadmetanja, pronaći jeftinije ponuditelje pa uložiti 40 milijuna UŠTEĐENIH kuna u socijalne potrebe sirotinje ili djece. Građani grada Rijeke ne zaslužuju vlast koja je spremna razbacivati toliki novac.
Bandić osniva Holding u Zagrebu, Obersnel u Rijeci, a tko je u Splitu… da mi je samo znati? U Zagrebu se nije isplatilo ZET-u 70 mil. duga za besplatne karte, koje je Bandić obećao, u Splitu je najskuplja riva na kugli zemaljskoj, a u Rijeci gđa.Linić ugovara najskuplji parking u Hrvatskoj.
Jeeeeee, bravo genijalci. Hoćemo još…!!!!
Holdinzi su vam zapravo kućice od slame i pruća iz spomenute priče… Jedini problem je što u Hrvatskoj ima više od tri praščića…

Do kada ćemo čitati iz dana u dan u medijima jednu te istu priču u Hrvatskoj, priču o tri mala praščića i vuku… zločestom vuku? Ja stvarno ne znam za vas, ali nekako su mi vukovi kao djetetu uvijek bili zanimljiviji i od prasaca i od ostale živadi u dječijim pričama. Vukovi su samotnjaci, u čoporu su jedino kada love, kada su gladni, odani su svojim ženkama do smrti, znaju biti mršavi i izgladnjeli na smrt od zime i predatora, ali čak i tada … one oči, njuška, kosti lica, izranjavane šape, lavež i cviljenje… plemenito i prekrasno. Zar ne?

Hrvatski prasci se ne boje nikoga i ničega, ne boje se jednog mladog vuka… pa pjevaju u jedan glas iz dana u dan, javno, bez srama i straha… tko se boji vuka još, tri za groš, tri za groš…
A L I … Poručujem prascima…

Vukovi napadaju u čoporu… he-he-he.

I) BALT– BALT … BALTAZAR i NJEGOV „DOMINO EFEKT“…
Pa dobro ljudi moji… meni nije jasno… da li je itko u toj gradskoj upravi slušao koje predavanje iz makroekonomije?!!!! Čak na novinarstvu i pravu imate kolegije iz Osnova ekonomije… imalo pismeni čovjek zna što znači riječ „multiplikator“… a ako ne zna značenje, barem se zna služiti riječnikom stranih riječi.
Ovo što je učinjeno Zagrebu, ovo što su učinila naša tri mušketira… Aparatčik, Jelušić i Kojić pa to je zaista prestrašno.
Ljudi moji… da li ste vi svjesni ove ozbiljne situacije koja je nastala u Zagrebu?

Balt – Balt… Baltazar… Balt – Balt… Baltazar…
Se sjećate maloga bradatoga Baltazara? Baltazar je bio mali čovječuljak, koji je rješavao sve gradske probleme u nekoliko sekundi. Imao je naime, jedan veliki tajni aparat koji je izrađivao „rješenja svih problema“ u obliku napitka.
Da mi je samo znati, koje se vrste napitka nacuclao naš zagrebački Baltazar (Bandić, zar nisu slični?) prije nego što je „mislio, mislio, mislio … i smislio“ tako pametano rješenje oko zagrebačkoga proračuna?
Dakle, njegovo rješenje je povečanje cijena… voda, smeće, ukop, pročišćivaći, najam, parking itd. Što će se dogoditi gospodarstv (koji je multiplikator love) povećanjem cijena?
Multiplikator u gospodarstvu može biti odličan stabilizator, ali ako ga netko pokrene u suprotnom smjeru… nastaje negativni, nepoželjni domino efekt kojeg se je vrlo teško riješiti kao i galopirajućih inflacija. Gospodarstvo se počinje gušiti u spirali gubitaka i povlači se jedan sektor za drugim u bezdan.
Ako povisite cijenu vode npr. Karlovačkoj pivovari za spomenuti postotak, njima se troškovi poslovanja povečavaju za 25%, postaju nekonkurentni, rješenje je ili da sele postrojenje u neku drugu županiju ili da skrešu troškove kompenzirajući ih na nekakav nemogući način…
Što to dalje nosi? Seli se postrojenje, ali se ne sele radnici. Radnici su bez posla, ne dobivaju plaću, od plaća se ne slijeva novac u državni, gradski proračun. Postrojenje se seli, nameti koje je grad prije dobivao od njih… nestaju.
Ovaj primjer nije apstrakcija. On je stvarnost. O ovome je i pisano u Poslovnom (I.Pandžić, naravno). To je samo jedan primjer… a koliko je takvih u Zagrebu?
Dakle grad, povećanjem nameta pokreće domino efekt, koji multiplikativno ruši sve pred sobom.
Možda štednja nije dobro rješenje u sadašnjoj situaciji, jer je i štednja poseban slučaj u makroekonomiji jedne države (ne biste vjerovali, ali toliko trošenje naših građana i nije tako loše).
O štednji je Baltazar trebao ranije razmišljati. Sada mo je kasno za štednju na način da stvara novo feudalno doba svojim nametima od 1/10-ine.
Zašto ne stane na godinu dana sa investicijama, koje i nisu toliko presudne za građane?
Zašto se gazi gospodarstvo?

Zato jer je politika prostitutka.
A tko su klijenti?

Današnji Poslovni mi je dokaz da ipak ne pišem gluposti… [smiley11]… ja o vuku… a ono vuk na str.4 – Pandžić & Franjković…
Naime, novine sam kupila u 11:00… 🙂

J) SVINJOGOJSKA FARMA
Velik posao za velike igrače… objavljen je 28.12.2006. naslov u N.Listu.
Dakle, o čemu se radi?
Rješena je Rubickova nepoznanica tko će graditi Bandićeve stanove na prostoru bivše svinjogojske farme u Jelkovcu kod Sesveta.
Natječaj je dodjeljen Tehnici.

Uvjerena sam da ste svi pročitali barem jedan članak, jednu puzzlu od cijele hrpe koju su vrijedno sakupljali naši novinari u vezi izgradnje spomenutih POS stanova. Holding je raspisao prvotni natječaj na koji se javilo mnogo ponuditelja, a Ugovor je nakon toga potpisalo čak 28 izvođača. Međutim, Holding ne bi bio Holding pa da sve prođe bez „ruka ruku mije“ načina poslovanja, gradnje, sklapanja ugovora.
U proteklih nekoliko mjeseci trakavica oko dodjele ugovora se je dodatno zakomplicirala. Holding je postao „novi investitor“, a onda po starom dobrom običaju iskrsnuli su odjednom novi uvjeti, novi aneks ugovoru. Novi uvjeti za većinu su bili neprihvatljivi pa su odustali od potpisivanja aneksa s obrazloženjem kako će ih novi uvjeti otjerati u bankrot.

Paaa u čemu je problem?
Mislim da se problem krije upravo na svinjogojskoj farmi…
Naime, Holding je nakon što je većina malih i srednjih izvođača odbila prihvatiti nove uvijete, naknadno raspisao natječaj. Jedan od uvjeta za dobivanje posla je bio da se u ponudama dostavi i garancija u visini od 20%. To vam možda u ovom trenutku ništa ne predstavlja, ALI dajte malo napregnite mozak pa pokušajte izračunati koliko je 20% od milijardu i pol kuna?
TRI STOTINE MILIJUNA KUNA.
Garancije i Pisma namjere inače izdaju banke svojim klijentima u svrhu javnih nadmetanja; ne su instrument osiguranja poslodavcu da će posloprimac izvršiti posao, tj. taj dokument nešto govori o posloprimcu – dokaznica je ozbiljnosti, ali i boniteta. Da bi uopće dobili garanciju od svoje banke, morate imati „rezerviranih“ sredstava u tom iznosu, kako bi u slučaju vaše neozbiljnosti banka mogla isplatiti poslodavcu garantni iznos.
Kolegica na poslu mi je postavila par dooobrih pitanja.
Pokušajte odgovoriti i vi na pokoje… Koliko u Hrvatskoj građevinskih poduzeća može dobiti garanciju na 300.000.000 milijuna kuna?!
Jedno? Dva?
Zašto je uvijet u tenderu bio baš 20%?
Zašto je ponuda Tehnike ocijenjena najboljom?
Zato što imaju ugovorenih radova u visini od 300 milijuna kuna?
Kako je Holding mogao znati prije raspisivanja natječaja, da će se javiti netko tko će imati 300 milijuna ugovorenih radova?
Tko se krije iza Tehnike?
Da li se uopće itko krije iza Tehnike?
Da li zaista vjerujete, da će na kraju samo Tehnika raditi na izgradnji POS-a? Biti će podisporučitelja, sigurna sam. Dakle, opet će ovi mali i srednji građevinari sa početka priče biti primorani moliti za posao Tehniku i masno će plačati managerske dogovore.
Da li je možda Tehnika platila Holdingu?
Koliko?

Mislim da se i odgovor krije na svinjogojskoj farmi. Netko jako voli gojiti pajceke.
Kako prigodno.

Ali eto…. svinjogojska farma je i raj … za vukove.
Mislim da nam fali još samo nekoliko puzzli, da bismo vidjeli cijelu sliku.
Eto posla za naše novinare u Novoj Godini.

Dragi novinari… sretna Vam Nova Godina!!!

K) Sličice životinjsko carstvo…
Koliko god me nervirali svi oblici oglašavanja u zadnje vrijeme, koliko mi god pilali živce tankom pilicom sa sata tehničkog iz osnovne škole (onom stolnom, tankom) sa svojim sredstvima za čišćenje, odmaščivanje i „bijelo je u modi“ efektima, aparatima za komunikaciju i najavama programa… oglašavanje puni gradski (državni) budžet, tjera nas na kupovinu koliko se god odupirali njima.
Ja sam prva pala na šarm reklama (kao i svaka prava cura :)). Se sječate poklon paketa ako sakupite sve sličice životinjskog carstva i pošaljete album? Eto, otac mi ima traume još dan danas od mojih maltretiranja, moljakanja i nagovora da nakupuje kilograme čokoladica sa svakom pristiglom plaćom.
Ali paket sam dobila. Jeeee.
Reklamama ne možete pobjeći, ali niti životinjskom carstvu u našoj državi…
Da li svako javno nadmetanje objavljeno od strane Grada Zagreba nužno mora vući za sobom tolike probleme, tolike komplikacije, tolika preispitivanja o (ne)regularnosti samih natječaja i sklapanja svakog posla koji se planira uraditi?
Očito da.
Tvrtka Zagrebplakat osnovana prije osam mjeseci (!!!) prodaje svoj udio na javnom nadmetanju. Uvijet: tvrtka koja predaje ponudu mora imati „međunarodno iskustvo“.
IPO upozorava da se tim uvjetom „pogoduje velike multinacionalne kompanije“ i nije im jasno „zašto grad umjesto da osigura uvjete za gospodarski razvoj općenito odlučilo novcem poreznih obveznika baviti poslom koji će zaposlene u domaćim tvrtkama poslati na ulicu“?

Ali mi zato imamo našega Jelušića, koji sipa spremne odgovore kao aseve iz rukava…
Kaže naš Jelušić: „Nitko ne spriječava tvrtke da se udruže i predaju zajedničku ponudu“…
Bravo Jelo, nado naša.
A gdje im je međunarodno iskustvo?
U rukavu?

L) „…Evo ti Duško, jedi mi iz usta…“

Reče Milan i tutne na party-u koljivo Dušku u usta.

Tko koga hrani u Hrvatskoj? Pitanje na koje mnogi ne žele odgovoriti, a znaju odgovor. To je pitanje na koje svi reagiraju slijeganjem ramenima, samozatajnim smješkom ili samo odmahivanjem rukom…. nažalost.
Eto… pa krenimo redom.
U gradu Rijeci sada zahvaljujući Tanji Čorak znamo za još jedno prijateljstvo.
Mate Markanović (vlasnik Tekol Terija) preuzeo je 1996. koncesiju na području staroga brodogradilišta. Kako je u zadnje vrijeme trend gradnje i građevinskog poduzetništva u punom zamahu i Markanović se je nedavno odlučio izgraditi jedan „kompleksić“ (naravno na zemljištu koje mu je dano samo na korištenje) koji bi se sastojao od hotela, kongresnog centra, trgovina i restorana, garaže, wellness centra, marine sa 50 vezova za mega jahte. Ma prava sitnica.
No dobro. Neka čovjek gradi. Ali zanimljivo je, tko mu je odnedavno radni kolega. U Tekol Teriju naime, odnedavno radi Milorad Milošević (višemandatni član riječkoga poglavarstva – odjel za urbanizam i prostorno planiranje). Zamislite koja slučajnost… da su njih dvojica radne kolege. Ali to nije sve. Markanović je vlasnik Terija, Tekol Terijeve usluge koristi 3.Maj, Markanović radi u upravi 3.Maja, a 3.Maj daje koncesiju na zemljište Markanoviću…
We are familly… la-la-la-la-la…

Za to vrijeme na Novoj TV u gostovanju emisije Dnevnik Nove TV, Milan Bandić objašnjava kako je i zašto Ljuštini gurnuo u usta „žličicu slatkog“ na domjenku Pravoslavne crkve.
Milan nam je uspio objasniti u tom intervjuu, da se zapravo on i Ljuština „znaju jako jako dugo, da su oni jako jako dobri prijatelji, da su zajedno istu glazbu slušali i iz iste čaše pili…“
Mene jedino zanima, da li su to prijateljstvo započeli na hodnicima Gradske uprave kao radne kolege ili su oni prijatelji od davnih dana, dakle prijatelji su bili i prije nego je Ljuština počeo raditi u Gradskoj kulturi… ???

No dobro. Opće je poznato (nažalost) da se ljudi u Hrvatskoj u 90% slučajeva zapošljavaju „preko veze“. Ta je riječ postala toliko uobičajena i koristi se toliko učestalo i nitko se je ne srami reći na glas, da je to stvarno nevjerovatno.
Sudjelovati u natječaju za radno mjesto u Gradu Rijeci ili bilo kojoj gradskoj službi, da si ne znam koliko konkurentan kao kadidat za to radno mjesto, ako nema tih famoznih fantom „veza“ … zaboravi. Onda se te usluge vraćaju, dođu one na naplatu kad-tad… pa opet sve ispočetka.
Razmislite malo… zastanite na minutu… pokušajte se prisjetiti svih svojih prijatelja/poznanika i nabrojite koliko ih se je zaposlilo „preko veze“, a koliko ih ima posao koji su zasluženo dobili koristeći svoje znanje, umjeće… ukratko skilse?
Dakle?

Dakle, Milan hrani Duška, Duško hrani Milana, Mate hrani Milorada, a Milorad Matu….