Nek lijepo Majstor proda taj “luksuzni stan u Londonu “kojeg ionako nije zaradio nego je ukrao iz firme a novac nek vrati odakle je i uzeo. Naravno s kamatama. Treba donijeti Zakon da državna firma koja je u minusu a dugogodišnji direktor ima luksuzne nekretnine istu proda i vrati novac koji je ukrao s kamatama uz 5 godina zatvora i zabranu obnašanja bilo kakvog posla u državnoj firmi doživotno. Pa kad je tak sposoban nek bude privatni poduzetnik i kupi si 10 stanova iz zarađene dobiti. Svaki direktor i (obitelj) se treba strogo nadzirati i pratiti imovina. Pa nek onda firma bude u minusu stotine milijuna a direktori doživotno gomilaju imovinu. Sve tipična HRV shema krađe.

kaj ovaj još ni je u zatvoru? bajić treba ići ovce čuvati u zagori.

Ovo nije primjer sukoba interesa nego porezne utaje i korupcije. No kako u RH nista nije normalno tako nije normalan ni ovaj slucaj. Jagust i Kojakovic vec 20 godina pljackaju Kutinsku tvornicu i INAu. I to i dalje traje.

Slučajno sam listajući poslovni naišao na ovaj članak. Obzirom da sam o tome dosta komentirao, danas ću ga komentirati u jednom drugom svjetlu.
Naime, nije suština u količini “imanja” gospodina Jagušta, jer to je njegova privatna stvar. Ako tu ima “materijala”, a indicije su da “ima nešto” pravna država bi to morala sankcionirati. Reći će te da do sada nije, no ulazimo u EU je moguće svašta, a reda sigurno mora biti i bit će ga.
Suština je nešto drugo. Kako gospodin Jagušt kao predsjednik uprave Petrokemije upravlja tim društvom. Prema dostupnim podacima o uspješnosti društva, upravlja loše i nije ( ili je!?) jasno zašto ga vlasnici već nisu smijenili. A zamislite sad, ide i restrukturiranje društva koju će prema svemu sudeći voditi zamislite tko, opet gospodin Jagušt. A ono što se tom kontekstu prezentira, a što je on potpisao, uglavnom se svodi na pokriće gubitaka (prevedeno njegovih poslovnih neuspjeha), smanjenje zaposlenih, investiranje u modernizaciju postrojenja Amonijak, Uree i Nitratne kiseline te u izgradnju kogeneracijske elektrane. I sve bi to bilo ok, da gospodin Jagušt i njegovi najbliži suradnici to znadu. Ali neznaju i vjerovatno nikad neće.
Jer oni nemaju viziju, oni sa tom tvornicom nisu nikad “živili” a i danas ne žive.
Oni možda i znaju koji su proizvodni software-i out, ali sigurno ne znaju dali ih treba zamjeniti, a posebno s čim i kako i sto je dugoročno in. Rekonstrukcije koje navode već su odavno napisane, a ako ne znaju mnoge aktivnosti iz tih projekata su i učinjeni, no rezultata nema. Oni bi to morali znati, a neznaju, a to je suština. Oni govore o kogeneracijskoj elektrani, a nemaju viziju koliko će vodene pare moći apsorbirati u tvornici u narednom periodu. Mnogi problemi su došli sa izgradnjom tvornice; zračni hladnjaci CO2 na Amonijaku, premala visina tornja za priliranje uree, loša apsorpcija nitroznih plinova i unatoč svemu poduzetom, prisutni su i danas. Još uvijek se bjesomučno proizvodi i prodaje KAN, a poljoprivredni AN nije interesantan – a vide li oni što u tom dijelu radi svjetska proizvodnja. Yara na TV reklamira svoja NPK gnojiva visoke koncentracije, petrokemija ima takvo postrojenje iz 83., prodaje godinama sramežljivih 100.000 tona godišnje, ali zato bjesomučno na prastarom software-u proizvodi “formulaciju za sve” 3×15 utječući i time na totalnu ne konkurentnost domaće poljoprivredne proizvodnje. Nigdje se iz prezentacija ne vidi, što će to Petrokemija proizvoditi i kako će se oduprijeti, a kamoli konkurirati stranoj ponudi koja je već tu. Oni to ne znaju, za to je trebalo “hodati” po petrokemiji. Da znadu već bi odavno, a imaju sve mogućnosti, definirali suštinski osnovni posao, time definirali status Čađare, i Glinare, osmislili filozofiju održavanja i transporta. A diversifikacija djelatnosti na temelju raspoloživih resursa tvornice, znadu li oni uopće sa čime raspolažu i što se na tome može sve razvijati i razviti.
No dobro, daj bože da griješim i da oni to sve i više od toga znaju. Daj bože.
No da se vratim na početak priče; što je sa plejadom bivših predsjednika i članova uprave, kao i nekih visoko rangiranih rukovodilaca Petrokemije u novoj nam lijepoj našoj. Gdje su i što rade, nešto se ne žale da im je loše, a i kao se čini ima se?
I što dalje? Vatromet za ulazak u EU, pad vrijednosti dionica petrokemije emisijom novih – mali dioničari još manji, svjež novac kobajage za restrukturiranje, a ono za pokriće dugova loše uprave i nagrade toj istoj upravi. A narod će se i dalje ciljano zabavljati kućama u Londonu, stanovima u Dubrovniku, hotelima na moru, luksuznim autima, dok će se tvornica urušavati i urušiti, Neki će nadobudni zeleni i loše informirani novinari slavodobno pisati o svježem i čisto zraku u Kutini i kao je dobro da nema GMO proizvoda. A moj je otac, pokoj mu duši davno rekao, “sine tamo gdje ima friške arije nema šolada”. I to je to.