ovaj fascinantni spjev od članka valjda stvara ugodu kod čitatelja orijentiranog na muzikalnost a potpuno nezainteresiranog za ekonomska i poslovna pitanja.

kod mene, laika u ekonomiji i poslovanju, stvara jezu, jer u svem tom pojenju ima dovoljno činjenica da se osjeti jeza:

prekrižene su stotine milijuna dugova, upumpane se nove mase državnog, našeg novca – i opet se ide starim mahnitim putem kao da je ovo 1975. “drugovi, mi moramo ulagati, ulaganje je razvoj” itd. itd.

sve bi to bilo u redu da je gubitke pretrpio privatnik, i da u novim ulaganjima opet ulaže privatnik, i snosi rizik. ali ne, i još jednom riječ je o državnom poduzetništvu gdje se marksistički gelipteri od menadžera igraju našim novcima, sve do novog stečajnog ciklusa.

u članku nema ni jedne jedine riječi o tome zašto se ulaže, koji je razlog podizanja kategorija, i naravno, ono najvažnije, koliko se brzo očekuje otplata kredita, i koji je planirani neto profit investicije.

gotovo bih se mogao kladiti da nikakve analize uopće niti nema, nego sve ide pod “drugovi, moramo ulagati, jer ulaganje je razvoj”.

imao sam priliku vidjeti analize ozbiljnih turoperatora koji su ocijenili da je ulaganje u više od tri zvjezdice u dubrovniku, našoj najekskluzivnijoj destinaciji, čisto bacanje novca.

baš me zanima kako bi isti analitičari, privatnici koji isključivo od toga žive, ocijenili ulaganje u četiri zvjedzdice za seosku salu za svadbe u crikvenici.

kad je riječ o privatnicima, možemo biti radoznali o njihovim motivima ulaganja, ali nas se to u načelu ne tiče. kad je pak riječ o državnom ulaganju, najmanje što bismo trebali imati je uvid u analize na osnovi kojih se naši novci troše.

mogao bih se kladiti da takvih analiza uopće nema, ili su svedena na trvijalnu raznu planova restrukturiranja linićevih predstečajnih nagodbi. jer drugovi su navikli da se igraju svim raspoloživim novcima u državi. i da nikom za to ne polažu račune.