Problemi dostave u sudstvu su i inače otvarale mogućnosti protivzakonitih postupanja interesnih grupa u okvirima pravosuđa i državnih odvjetništava. Kod rečenih izmjena se postavlja pitanje : što sa onima koji nemaju uvjete za rad i život u mjestima prebivališta (n.pr.srušene kuće, poslovni prostori) pa rade i djeluju na mjestima boravišta !? Praktično to znači dvije dostave : oglasna ploča i gubitak spora : smiješno-protivustavno-nemoralno-začuđujuče da netko može u suvremenom društvu donijeti takovu zakonsku klauzulu, dok sa druge strane država nađe čovjeka na svakoj adresi ukoliko treba platiti prometni prekršaj za 100 kuna. Izgleda da zakon sve više ide oportunizmu štiteći neznanje, nerad i korumpiranost pravosuđa i državnih odvjetništava i to posebice onih na lokalnim razinama, umjesto da se otvoreno suprotstavi i obračuna sa takovim postupanjima kroz konkretne primjere zlouporaba i nepoštivanja hrvatskih zakona prije svega od strane sudaca pa i dobrog djela državnih odvjetnika.
Na koncu odredba da
reviziju mogu činiti samo “pravnici-stručnjaci” nije niti u kojem slučaju zaštita digniteta Vrhovnog suda Republike Hrvatske već je ograničenje elementarnih prava na pristup sudu svakog građanina, pravne i fizičke osobe. Izgleda da reforme pravosuđa žurno i sigurno vraćaju ljudska prava u 13. stolječe.