Petrokemija je danas tvrtka u većinskom privatnom vlasništvu. Kako se ta privatizacija dogodila, koliko su i što platili, danas većinski vlasnici INA i PPD, koliko i što su uložile državne tvrtke “po nalogu” da Petrokemija ne ode u stečaj, koliko je država “izdvajanjem” deponije fosfor gipsa sa neutralizacijom iz vlasništva Petrokemije “pogodovala” sadašnjem vlasnicima tvrtke danas je potpuno irelevantno. Jednako tako irelevantno je ali znakovito da je neposredno po privatizaciji, jedan od glavnih faktora lošeg poslovanja Petrokemije, prirodni plin “enormno pojeftinio” iako su mu i prije i nakon privatizacije ostali isti  dobavljači. Bilo je za očekivati da se dogode daljnji prelazi vlasništva. To je normalno jer i  današnji većinski vlasnici i zainteresirana turska tvrtka su trgovci. I ako to ne budu Turci, bit će neki drugi trgovci. A kad je trgovina u pitanju onda su i vlasničke promjene irelevantne. I treba se pomiriti sa činjenicom da će kao već i danas, a sutra sigurno, fokus biti isključivo na profitu uz minimalno potrebna prije svega sigurnosna ulaganja, minimalan broj zaposlenih i općenito maksimalno moguće smanjenje svih proizvodnih troškova. I još nešto.  Bilo je značajno biti sindikat, važan faktor u državnoj tvrtci nekad, no danas je i to irelevantno jer je “propušten vlak”. Da je tada iza”nedamo Petrokemiju” bila i akcija drugačije privatizacije ( mirovinski i ostali državni fondovi ) danas bi se moglo govoriti o “našoj Petrokemiji”, o razvoju, o zapošljavanu.  Umjesto toga sudbina Petrokemije je u tržištu i na tržištu, sa izvjesnošću opstanka koje sada isključivo ovisi o istom tom tržištu i odlukama većinskih vlasnika. Danas za razliku od jučer, sindikat osim brige o radnicima i njihovim pravima iz rada, nema što činiti. Možda je moglo i drugačije?