A što je sa Katarom, zar smo njih zaboravili?[emo_smijeh][emo_smijeh][emo_smijeh][emo_smijeh][emo_smijeh][emo_smijeh][emo_smijeh]
Neznam.. ja sam u iscekivanju novih poslova smrso 12 kg u proteklih god dana, međutim ovaj se i nije bas pokazao pa vidi kako izgleda. Lijepo, fino, preplanuo, ko pravi ministar. Ozbiljan je on, nemojte da vas izgled zavara!
http://liderpress.hr/biznis-i-politika/hrvatska/sinisa-hajdas-doncic-novi-je-ministar-prometa/
poz!
Super ideja. I odma uvest liniju Zagreb-Jakarta 7 puta tjedno. Mi smo oduvijek naginjali Indoneziji tako da mi je najlogicnije da oni uzmu CA.
Garuda Indonezija tek je nedavno dobila pravo leta u EU zbog nedostatnih sigunornosnih standarda. Tko zna nesto o Indoneziji zna i da tamo svaki mjesec padne po jedan avion. Ne znam bas da li bi CA trebalo prodati Garudi, ali svakako bi trebalo prodati
Na slici se ministar Hajdaš malo udebljao…? ili…mi se čini…zbog frizure???
KOga briga za detalje.Prodajte CA i gotovo.
Tu firmu nek prodaju kome god i kako god. Em nas košta sve i em potiču “štrajk ljudi u odijelima” i stvaraju krive posljedice po društvo.
Ako su Emirati došli u Beograd, teško će itko ovdje preživjeti i njima raditi konkurenciju, jednostavno su preveliki i prijevoz prema Indiji i Kini im ide zasad na ruku.
Ali da Pleso nije loše pozicioniran – nije. Nekome u zakupu za svoju avio kompaniju može biti itekako zanimljiv.
Sve je to sad kasno i uzaludno jer se Beograd ulaskom Etihada u JAT i modernim aerodromom pozicionirao kao regionalno čvorište. Pored toga Indonezija ima očajan sigurnosni record a sigurnosni problemi su u kompanijama koje imaju loše održavanje aviona. Dosad je za CA to radila Lufthansa. Preuzmu li Indonezani sretno…ja ću radije busom
Beogradski sindrom
Pravi razlozi da se kupac za prodaju Croatia Airlinesa uopće ne traži u EU nego daleko van njenih granica leži negdje drugdje. To nije čak niti način njegovog poslovanja, vođenja i financijskih rezultata (o čemu će se uskoro doznati mnogo više nego da je nabavka aviona ušla u javni dug). Naime, glavni razlog je tzv. “beogradski sindrom” (tako ga zovu stranci u slučaju Hrvatske jer ona naravno nije jedina zemlja koju muči taj sindrom).
Razlog je u tome da se, kada su odnosi ili napeti ili nikakvi sa svim susjedima u kojima mnogi još uvijek gledaju “nacionalne neprijatelje” a ne potencijalne partnere, poslovni partneri traže na što većim udaljenostima.
Konkretno, “beogradski sindrom” se u Hrvatskoj očituje u tome da ne samo što nema redovne autobusne (a kamoli avionske!) linije za Beograd nego u Zagrebu (i ne samo u Zagrebu)nema niti jednog jedinog putokaza koji pokazuje prema Beogradu. Ovo ljuti turiste, pa se čak i u “Financial Timesu” prije par godina u članku posvećenom hrvatskom turizmu moglo pročitati istaknuto pitanje “Kada će se Hrvati prestati praviti da Beograd i Srbija ne postoje?”. U Beogradu, naprotiv, nitko nikada nije skinuo niti jedan putokaz prema Zagrebu.
Ovakvi odnosi – da ne kažemo nepovezanost – između dviju susjednih država sa zajedničkom granicom i “uzajamnim” manjinama osim na Balkanu danas postoje još samo u Africi.
Podsvjest nažalost radi atonomno, poput srca ili želuca pa se onda pokušava naći poslovne partnere slijedeći princip da su što više udaljeni. Naravno da onda od turističkih izleta takvim potencijalnim partnerima nema nikada ničega. Srećom – za razliku od Katara – ovog puta ne ide cijela delegacija posebnim avionom nego samo Hajdoš Dončić i Siniša Perović pa taj izlet srećom ipak neće biti toliko skup.