Tko se sjeća Mladena Delića i njegovog uzvika “Ma ljudi moji je li to moguće!?”

Prema ovom tekstu “Uljanik je ponudio jednu kunu (?!) za 1,051.118 dininca 3. maja i 75 milijuna svojih korporativnih jamstava za ispunjenje plana restrukturiranja”. Koliko se sjećam, 3. maj je godišnje plaćao za kamate na svoje dugove oko 250 miljuna kuna. Kada država nema novaca za plaćanje čak niti kamata za svoj državni dug, onda ne bi trebalo čuditi da isto vrijedi i za (još uvijek njeno) brodogradilište. Nažalost, brojke su u biznisu neumoljive i koliko god se bavili carevim novim odijelom netko će prije ili kasnije povikati “Car je gol!”.

Da se itko htio ozbiljno pozabaviti probematikom naših brodgradilišta morao je poći od osnovne činjenice da ona jednostavno ne mogu poslovati pod ovakvim teretom dugova i kamata koje na njih plaćaju, pa tek onda tražiti rješenja. Tako se to radi u tržišnim ekonomijama. Mi u Hrvatskoj nažalost još uvike imamo budžetsku a ne tržišnu ekonomiju.