Slažem se s naslovom, ali ne i sa zaključkom koji se nameće kroz članak – proširiti dostupnost podataka privatnim poduzetnicima. Podaci kojima barata država često su privatni i osjetljivi i ne bi se smjeli davati privatnim firmama. Evo jednog primjera problema – čovjek s ove liste plati dug, MFin ga skine s popisa. Tko mu jamči da će ga i ostali maknuti? Što ako njihove baze nisu usklađene s onom Ministarstva? A to je jednostavan primjer.

Naravno, to znači da bi državna birokracija trebala sama uvesti reda i biti funkcionalnija, što je uz pametno vođenje sigurno moguće.

Lista poreznih dužnika nije možda najbolji primjer, države itekako ima podataka koji bi bili zanimljivi za komercijaliziranje, a nisu privatne prirode ili ne bi trebali biti. I ne samo država već i javna uprava, gradovi, županije.

Ali ono što bi država trebala uvesti, a što očito nema u planu, je elektronički identitet za svakog stanovnika Hrvatske. To bi omogučilo da pojedinci pristupaju privatnim podacima i da ih učine dostupnima samo onima koji bi ih trebali vidjeti. Država bi u tom slučaju trebala omogućiti API i pristup njemu uz odgovarajući identifikaciju. A onda bi privatnici mogli raditi aplikacije jer će ih napraviti jeftinije i bolje od podobnih državnih izvođača.

Za netočnost podataka bi se trebalo odgovarati, neovisno radi li se o državi ili nekom drugom.
Oko osobnih podatak se radi velika fama. Štićeni osobni podatak poduzeća može biti samo patent.
Danas Odvjetnička komora se buni protiv fiskalnih blagajni jer da bi one ugrozile smošaj odvjetnika i stranke, koji se zapravo može odviti nesmetano bez obzira na količinu novca, al svejedno oni tvrde da je to problem.