sumiranje tako čestih žvaka “hrvatske ekonomske misli”, koje još jednom pokazuje zašto nam je ekonomija na dnu, i ono malo što se zbiva vode neuki improvizatori, koji su još uvijek bolji od ovakvih mislilaca.
među biserima ex-katedra logike koja stvari promatra ispod staklenog zvona, iz udobne pospanosti kafića na ekonomskim fakultetima posebno mjesto zauzima teza o štetnosti konkurencije koja stvara “malo dobrih a puno loših radnih mjesta”.
konkurencija ne stvara, nego razotkriva tu situaciju! tu situaciju stvaraju enormni krediti i dotacije koje nastaju isisavanjem novaca tih kredita i političkog formiranja “dobrih” radnih mjesta iza kojih ne stoji nikakva koristi niti dodana vrijednost. takvo izopačeno rezoniranje dovodi upravo do situacije gdje ljudi brane “stečeni standard”. npr. u zagrebu, gdje bandićevi špijuni s parkirališta, za što je potrebna nkv sprema i što može raditi svatko, imaju plaću liječnika, a vozači u zetu duplo veću plaću od tržišne. i sve na grbači privatnog sektora i enormnih zaduživanja.
no jasno je zašto “ekonomska misao” u konkurenciji vidi opasnost i štetu – u konkurentskom okruženju 95% naših “ekonomista” nisu potrebni ama baš nikome i morat će si naći posao sukladno znanjima i vještinama, mahom predviđam u manualnom radu dok ne nauče nešto konkretno raditi.
raspuštanje nikom potrebnih činovničkih ešalona u državnoj upravi uglavnom i znači ukidanje desetina tisuća radnih mjesta koja ničemu ne služe, a na nebrojeno mnogo takvih mjesta propisuje se ekonomski ili pravni fakultet za poslove koje bi moglo obavljati i dijete iz vrtića.
normalno da će konkurentsko okruženje njima oboriti standard. ali neće onima koji žele i znaju nešto konkretno raditi.
i za strane investicije je izrazito pristrano uzimati samo loše primjere i onda iz toga izvoditi zaključak da strane investicije u biti ne znače bog zna što. a gdje su u toj računici češka, slovačka, poljska, ako se već uzima tranzicijsko okruženje u obzir? da ne pričam o tome na što bi usporedbe sličile kad bi se iz slike o bdp-u izbacila umjetno stvorena državna potrošnja, država koja diže basnoslovne kredite, onda dijeli basnoslovne plaće činovnicima koji ništa ne rade, onda ti činovnici troše a mi im mjerimo kupovnu moć…
autora mogu pohvaliti jedino za koncizno i jasno prikazivanje stavova, a za ostalo… mogu mu samo najtoplije poželjeti da se ostavi jalove hrvatske marksističke ekonomske misli i hvata vlak za europu.