Naši političari kad kažu “restrukturiranje” ne misle na uspostavu profitabilnog i dugoročno održivog poslovanja, već na sanaciju sadašnjih dubioza do nekakve pozitivne nule. To nije nikakvo restrukturiranje jer uzroci lošeg poslovanja uvijek ostaju neriješeni i pozitivna nula kroz par godina opet postaje minus od par milijardi. Već viđeno dva puta na primjeru Uljanika i na desetke puta širom Hrvatske, u svim razno-raznim državnim “restrukturiranjima” od kojih nijedno još nije stvorilo stabilnu i uspješnu tvrtku.

Kako u trošku restrukturiranja može biti 1,8 milijardi kuna nenaplaćenog jamstva?
Restrukturiranje valjda podrazumijeva da će ti brodovi biti dovršeni i isporučeni, a ne da će za njih biti aktivirana jamstva.
Osim toga gdje je u kalkulaciji umanjenje troškova za vrijednost brodova za koje je država platila jamstvo, a koji će biti izgrađeni i prodani?
S obzirom da nitko ne spominje taj prihod ne bi me čudilo da oni budu ostavljeni kao dota brodogradilištu i strateškom partneru da imaju čime dokazati vlastiti doprinos restrukturiranju.
To bi bio doista kreativan način kako svim poreznim obveznicima prodati “ciglu”

SAMO 6,8 miljardi i preko noći će brodograditeljji naučiti graditi brodove bez gubitaka.