A da pomoćnik ravnatelja HZZ-a nije podređen ministru nego ravnatelju (kad on odlučuje o ostavci), možda bi i oni koji kasne imali neku frku od tog pomoćnika i njegovog ravnatelja. Ovako, postoji formalna organizacija i u toj ustanovi, ali sve ide po dobrom, starom, paralelnom principu “polako, neće poso uteć” i dobrom starom korupcijskom modelu uhljebljivanja nakon svakih izbora.

Nevjerojatno dobar PR ekipe ministra Pavića. Toliko “krasnih” stvari izrečeno i ministar je spasitelj, a “zli dečki” su i dalje u HZZ-u.
MINISTAR SE CRVENI A HZZ ŠUTI.
Ministar bi se itekako trebao crvenjeti, ali ne zbog šutnje HZZ-a. Šutnju HZZ-a sam ministar naređuje, već bi se trebao crvenjeti zbog vlastite nesposobnosti da vodi ovako ozbiljan resor rada. Ovo je ipak malo ozbiljniji resor od iskustva ministra Pavića kao projektnog asistenta projekta vrijednog 73.445,46 eura.
U resoru rada se upravlja milijardama kuna ali i Eura, kroz ministarstvo, zavode i agencije, te EU sustav sredstava ESF-a.
Zaželi – program koji je prvo osmislio HZZ i provodio kao javni rad, pa ga ministarstvo preuzelo pod svoje i sada ga plasira kao shemu operativnog programa Učinkoviti ljudski potencijali kroz dodjelu bespovratnih sredstva, te svako malo kad zatreba medijske pozornosti ministru Paviću, ili mu se zatrese fotelja, povećaju se sredstva za isti. Isto tako i LEDI trpi iste posljedice „efikasnosti“ sustava, kao i niz drugih operacija dodjele bespovratnih sredstava ESF OP ULJP-a.
Za Zaželi se od 400 milijuna iznos sredstava popeo na milijardu i sada još 70 milijuna. Dobro zvuči. Zapošljavaju se žene koje dugo nisu radile da skrbe o onima o kojima nitko ne brine. Dobro zvuči.
Što nakon te dvije godine kad projekt završi, i kad se korisnici naviknu na žene? Što onda. Tko će onda plaćati taj posao.

Kao prvo, ministar nije našao nikakva sredstva jer se ona već nalaze planirana kroz Operativni program temeljem kojeg se plasiraju EU bespovratna sredstva.
Ne isplaćuje sredstva HZZ već ministarstvo rada. HZZ samo mora odraditi ovjeru sredstava – ovjeriti da su sredstva namjenski utrošena sukladno ugovoru i propisima, nakon toga procedura ide dalje za isplatu nadoknade sredstava – na ministarstvo koja plaća.
Nije HZZ zlato, ali nije ni glavni krivac.
Upravljanje sredstvima i cijelim Operativnim programom je u rukama ministarstva rada – na čelu kojeg je Pavić. Sam ministar Pavić određuje ritam rada HZZ-a općenito a ne samo kod ovjere sredstava. Naređuje kada će se zaprimati projektni zahtjevi, kada stopirati, kada će se ugovarati i što će se ugovarati, kada će se isplaćivati sredstva i koliko. Zato HZZ i šuti. Ne smije ništa niti reći niti dati ikakvu izjavu, a ako i daje mora biti uz blagoslov ministra Pavića. Bilo bi bolje da se ministar i ministarstvo bavi svojim poslovima i osigurava efikasnost rada sustava i tijela u sustavu radije no što se bavi operativnim poslovima HZZ-a. Ni jedan ni drugi posao ne znaju obavljati, pa nam je zato ovako kako jeste.

Drugo, „procedura je kriva, 100%, ma nema nikakve šanse da bi jadni ministar bio kriv, nema šanse“. Ista ta procedura je kriva, nije ministar kriv. No procedure se kreiraju u ministarstvu na čijem je čelu ministar Pavić. Odnosno Upravljačko tijelo za ESF koje je u rukama ministarstva rada na čijem je čelu ministar – Pavić.
Što je on učinio da ubrza i olakša procedure ovjere sredstava sukladno ESF direktivi. Ništa. Ili preciznije, vrlo malo i to samo u jednom manjem dijelu pojednostavljenih troškova u mjerama aktivne politike zapošljavanja, što nikako nije dovoljno da bi cijeli proces bio efikasan. Posebice u domeni bespovratnih sredstava – dijelu gdje ima na stotine i stotine grantovaca koji projektima osiguravaju svoj opstanak.

Treće, projekt je otvoreni poziv, oni koji rade u EU dijelu znaju što to znači, i kada ima sredstava plasiraju se, ali kad nestane obustavi se. Tako i ovaj već je nekoliko puta obustavljan, dodavala su se sredstva, otvaran je i ponovo zatvaran. Donosile odluke o financiranju i ugovaralo se, isplaćivali avansi, ali kad je došlo do toga da se Zahtjevi za nadoknadom sredstava ovjeravaju – vidi se da sustav nije dovoljno efikasan da apsorbira toliku količinu zahtjeva za ugovaranjem projekata a time povezano i operativnim aktivnostima ovjere sredstava. Tako da se ovdje opet vidi nesposobnost ministra da upravlja operativnim programom koji treba donijeti koristi krajnjim korisnicima, ali i sukladno ESF direktivi, olakšati rad tijelima u strukturi provedbe.

Četvrto, u same temelje troška projekta su ugovoreni izravni troškovi od kojih je jedan upravo trošak plaće radnica u iznosu minimalne plaće sukladno važećoj Uredbi Vlade RH o visini minimalne plaće za tekuću godinu najveća stavka. Tako da povećanje minimalne plaće od 310 kn po jednoj osobi mjesečno ne može nikako biti krivac neplaćanja. Još uvijek je 310*6200*12=23.064.000 kn što je daleko od milijarde kuna. To bi PMF-ovac trebao znati.

Ako će cijeli sustav spasiti činjenica da se izvrši naredba ministra Pavića i pripremi akcijski plan za rješavanje zaostalih predmeta tako da se krene s promjenom zakona kako pomoćnici i zamjenici ravnatelja državnih zavoda ne bi više bili dužnosnici čime se još više podebljava sve veća opasnost uhljebljivanja nesposobnih i podobnih u institucije ove države –
onda se ne može iščitati veća nesposobnost ministra Pavića od ove navedene.

Ministrov priajtelj iz studentskih dana, pša asvjetnik mu ministarstvu pa pomoćnik u zavodu za zapošljavanje daje ostavku kako bi spasio ministrov obraz. No on je radnik Zavoda i ima ugovor o radu i temeljem zakona o radu može dati otkaz. Koji igrokaz za narodne mase