Prošeta li se malo ovom planetom, netko bi mogao pomisliti da je upoznao različite ljude, visoke, niske, šire i uže u struku, ili na primjer žute i crne boje. Iako to izgleda nemoguće, sve se ovo šarenilo ljudskih bića ponaša na identičan način kad se radi o nekim ozbiljnim stvarima. Probaš li ih upitati o važnim temama kao što su život, politika ili društveni problemi, sresti ćeš se sa sličnim izrazima lica i gotovo istim odgovorima. Mentalitet ljudi suvremene civilizacije je odraz skoro apsolutnog nedostatka kreativnosti. Populacija se jednolično poput robota ponaša predvidljivo što je vrlo vrijedna olakšavajuća okolnost za vladajuću elitu.
Neizbježna sudbina svakog od nas je da neko prije, neko poslije, umrijeti na kraju ipak moramo. Pretpostavka je da to igra važnu ulogu u načinu na koji ljudi troše svoj dragocjeni životni vijek. No stoji činjenica da ljudska stvorenja za to uopće nisu zainteresirana, jer bi u suprotnom slučaju, shvaćajući življenje kao osnovnu svrhu samog postojanja, ljudi danas bili stanovnici nekog skroz drukčijeg mjesta. Autentični individualni životi, inteligencija i kreativnost, mnogo bi se više cijenili nego danas. Ali u toj realnosti, tko bi više bio voljan sudjelovati u izgradnji svijeta gdje su ubijanje, mučenje i uništavanje primarna industrijska djelatnost?
Imajući u vidu cijeli niz abnormalnih okolnosti koje smo olako prihvatili kao nešto sasvim normalno, bit će da smo svi skrenuli. Iz nekog čudnog razloga, u okružju u kojem za one koji povlače glavne poteze nema nikakvih restrikcija, smetnuli smo s uma postaviti si ona najključnija pitanja.
Kako smo se u stvari zapravo nasukali na ovu noćnu moru?
Ljudska bića su živjela u mraku neznanja i neprepoznavanja sudbonosnih činjenica te u ignoranciji očitog bezumlja, preokupirana samo brigom za očuvanje radnog mjesta. Bez ikakvog pretjerivanja, uvijek je veliko iznenađenje spoznati koliko čovjek može postati glup kad mu o tome ovisi posao.
Ne bi bilo loše barem na tren promotriti vlastiti život iz drugačije perspektive. U filmu “Forrest Gump” postoji scena u kojoj Forrest da bi ublažio muke slomljenog srca, počinje trčati. Nije prošlo mnogo vremena i uz njega su počeli trčati i drugi koje je usput sreo. Trčali su tako Forrest i masa obožavalaca kroz gradove i sela, nizine i planine. Nakon 3 godine, 2 mjeseca, 14 dana i 16 sati neprekidne trke, Forrest se iznenada zaustavio i rekao: “Umorio sam se i mislim da ću se vratiti kući”. Na to ga je jedan od mnogih sljedbenika upitao: “Što bi mi sad trebali učiniti”?
Većina ljudi zbog toga što se o tome ne uči u školama, niti priča na vijestima ili u obrazovno-informativnim emisijama, ne poznaje istinu o pozadini monetarnog sustava. Problemi s kojima se danas suočavamo nisu nikakva novost. Kako prije svega uopće nastaje novac? Kako uistinu funkcionira bankarstvo?
U pitanju je samo ekonomija ili vlade lažu, a banke kradu dok se bogati smiju? Prošlo je mnogo stoljeća i mi smo naučili da ništa nije onako kao što se čini da izgleda, a to nije malo, to je jako puno! Službeni zahtjev za odgovorom na nekoliko specifičnih pitanja, upućen svima koji imaju utjecaj na oblikovanje javne svijesti: