Trebam li najprije dati podatak o mjestu dostave tih zlatnih poluga ili mogu odgovoriti na postavljeno pitanje.
Evo, idimo jednim redom… besplatni odgovor iz jednog prostog razloga – želim i dalje držati osmjeh na licu.
Osmjeh je fizičko demonstriranje unutrašnjeg stanja pojedinca. Ovo posljednje – unutrašnje stanje pojedinca- ili duševni mir, ovisi od psihološki postavljenih želja i mogućnoti ostvarenja istih. Da malo pojednostavim, životni me put odveo u mogućnost susreta sa ljudima koji (u našim očima) nemaju ničega (mislim na materijalna sredstva) ali imaju osmjeh na licu i uživaju u životu sada i za sada. Zapadna civilizacija je preko nekoliko segmenata pretvorila naš stil života u nešto što tek treba dočekati. Globalizam je zbog potrebe ostvarivanja profita posegnula za svim elementima uzrupiranja toga duševnog mira na način da ljudi svaki dan žele sve više i više i nikako ne uspjevaju u postizanju cilja (cilj u materijalističkom svijetu ima brži razvoj od mogućnosti potrošača). Time je stvoren uvjet da nikada nemamo dovoljno za pokriće želja, turbulencije na tržištu stvaraju nesigurnost budućnosti i ljudi bez sigurnosti u sutra (a tada bi trebalo sve doći na svoje) jasno je da nemaju ispunjen preduvjet da se mogu smijati.
Vjerojatno je da ako zahtjeva za smjehom bude sve više, kreće brzi razvoj medicinske struke i plastičnih operacija (ugradnja osmjeha na lice) i opet u cilju stvaranja profita na račun naivaca.
Buđenje sve većih apetita sve većem broju ljudi stvara energiju pokretanja društva ali na štetu osmjeha. Materijalizam kao dokaz vrijednosti pojedinca time je promjenio ostale životne vrijednosti i pomaknuo ih u drugi plan. Kako je globalana privredna situacija dosta neizvjesna time je i primarni element u životu većine pojedinaca stvorio okolnosti nezadovoljstva i biti će teško vratiti im osmjeh na lice.
Trebalo bi prije svega, poraditi na vraćanju u opticaj drugih humanijih vrijednosti (dostupnih i onima bez početnog kapitala) i time dati mogućnost sreće puno većem broju pojedinaca. Velika većina današnjih briga posljedica je nerealnih želja i pokušaja oponašanja okoline bez dovoljne analize vlastitih mogućnosti i definiranja svoje budućnosti na bazi istih. Drugi dio odgovora leži u činjenici da sa materijalizmom svaki slijedeći korak usrećivanja zahtjeva veći novčani iznos od prethodnog (i tako u začaranom krugu do limita mogućnosti).
Potnciranje rada kao vrijednosti, kreativnosti i sposobnosti, uživanje u postizanju zcrtanih ciljeva kroz rad i radno mjesto dalo bi poticaja za povrat osmjeha na lice, ali kako pokrenuti radna mjesta… to je već drugo pitanje.
Ima odgovor i na to… nekom drugom prilikom.

Osmijeh ne košta ništa,
a djeluje čudesno!
Obogaćuje onoga kome je namijenjen,
a ne osiromašuje onoga koji ga poklanja.
Bljesne poput munje,
ali sjećanje može trajati zauvijek.
Niko nije toliko bogat,
niti toliko siromašan da bi ga
sebi morao uskratiti.
Svako njime samo dobiva.
Osmijeh donosi sreću u kuću,
pozdrav prijatelju.
On je odmor umornome,
putokaz izgubljenome,
sunčeva zraka žalosnome
i najbolji prirodni lijek protiv ljutnje.
Ali, ne može se kupiti,
izmoliti, posuditi ili ukrasti,
jer vrijedi zapravo jedino kad se
poklanja.

Poštovani Olive, nemam apsolutno nikakve primjedbe na vašu napisanu. Pokušao bih se nadovezati, ako mi dopustite, naime povrat osmjeha na naša lica, neće biti tako jednostavna, otvaranjem radnih mjesta, kako vi kažete. Europa je kopi-past sistemom preslikala potrošačko društvo iz Amerike. Mi od Eurpe. Doslovno prodali smo dušu vragu. Sada i kada bi smo i došli u situaciju da otvaramo nekakva proizvodna radna mjesta, to bi bilo uvjetovano, a i bez toga ako bi, već je, strahovito jeftinom radnom snagom. Znam da to djeluje jako pesimistički, ali je tako. Ja sam ti nekakav optimista sa iskustvom. Prodali smo dušu a s njom i osmijeh, što je najveće blago ovoga a i svih naroda svijeta. Oteli su nam ga pojedinci, a mi smo dovoljno ne sposobni da ga vratimo natrag!!!!! Na našu veliku žalost.

Poštovani Chango, puno bi se toga dalo napisati i izreći na ovu temu. Iz razloga ljudske različitosti, pogledi nam mogu biti različiti upravo iz razloga pozicije sa koje promatramo. Ono oko čega se potpuno slažem je konstatacija da pojedici na pozicijama moći mogu unesrećiti i cijelo društvo.
Nadovezujući se na ovu konstataciju pada mi na pamet citat Platona po pitanju bogatstva -UKOLIKO NJIME UPRAVLJA NEZNANJE, BOGATSTVO JE VEĆE ZLO NEGO SIROMAŠTVO JER JE U STANJU SNAŽNIJE POGURATI STVARI U KRIVOM SMJERU.
A po pitanju smjeha, to je jedna prirodna manifestacija zadovoljstva, sreće, oduševljenja. Upravo naglašavam riječ prirodna, mogli bismo reći i refleksna. Ono što na opću žalost postaje globalni trend je udaljavanje sve više od svega što predstavlja prirodu. U sklopu tog paketa kojeg predstavlja priroda i osmjeh je istisnut virtualnim stvarima. Na značaju dobivaju stvari bez sadržaja ali svojom vanjštinom demonstriraju vrijednosti posjednika u okruženju koje je izgubilo doticaj sa prirodom.
Ljudska civilizacija je i do sada zalutala u svojim opredjeljenima da bi prije ili kasnije došlo do korektivnih elemenata i povratka na pravi put. Dimenzijom vremena još uvjek nije zavladala globalna mašinerija, a upravo iz razloga vremena kao prirodne komponente, ja sam optimista i vjerujem da će funkcija vremena presuditi i globalizmu. Treba se samo nadati da sa sobom ne odnese i svih nas, a oni koji se oduče na prkošenje tom trendu, priliku imaju svakog dana. Smijati se iz punih pluća poticanjem vrijednosti skromnosti, ne dozvoliti stavljanje omče zaduženja oko svoga vrata i odgojem mlađih generacija spriječiti ponavljanje istih pogrešaka.

Ne sporno je da pogledi, na nekavu temu, događanje ili što god, iz aspekta ljudske različitosti, daju i različita viđenja istih. Stoga sam uvjeren da NEZNANJE, u apsolutno svim sverama društva, nije, ne može i ne smije bii nikome opravdanje za bilo što učinjeno krivo, a posebno ako je to krivo usmjereno na uštrb cijele zajednice.
Nekako sam više sklon psihološkom pojašnjenju smjeha, nego ovom Vašem fizičkom. S time ne kažem da je vaša konstatacija ne točna. Ali, usuđujem se reći da je ne primjerena, posebno današnjem vremenu, iz razloga, što osmijeh nije samo maska na licu br. 56, već mnogo, mnogo više. Upravo iz razloga što veliki značaj dobivaju stvari bez sadržaja. Jako griješite ako mislite da taj mali čovjek nije toga svjestan. I te kako je. tu se nameće pitanje, što taj mali čovjek može uraditi konkretno da bi nešto promjenio? Monopolizmi, manipulacije isturenih pojedinaca su vrlo uočljivi i tim malim “ne važnim” masama. Pitanje se ponavlja. Vidim da ste skloniji traženju nekakvih opravdanja, krivcima za skretanje ljudske civilizacije, kako to Vi kažete, zalutale u svojim opredjeljenjima. Možda ja griješim, možda ste Vi stvarno OPTIMIST. Takva vrsta optimizma nas vodi još dublje u ponor, a složit će te se, to nije dobro.

Tonuti dalje u ponor, nije dobro. Odgovor na postavljeno pitanje – što mali čovjek može napraviti konkretno da bi se nešto promjenilo – mjenjati sebe i svoje navike, prenositi zdravo realno sagledavanje situacije na sebe i oko sebe i time stvoriti preduvjet da se duhovnost, jednostavnost, prirodnost, humanost vrati među nas i počnemo uživati uz osmjeh u čarima života. Pokažimo vlastitim primjerom da čitanjem kvalitetne literature dobivamo puno više od gledanja bigbrother-a, da novac nije sve i da on ne rješava naše probleme, da naporan rad i nije neko veliko zlo kada čovjek to radi iz zadovljstva, da krenemo od sebe i da nam postane jasno da veliki dio naše sreće zavisi od nas samih. Krivim postavljanjem stvari, kada polažemo nadu u neka treća lica da nam rješe naše probleme i čekanjem i samo kritiziranjem svega što se oko nas dešava i bacanjem krivice na sve osim na sebe nikako ne daje izlaz iz problema. Baš naprotiv, potvrđuje našu nemoć i bezizlaznost i time ponor nema kraja.
Nitko ne tjera pojedninca na nerealno zaduženje, nitko ga ne tjera da oponaša susjeda, nikad nisu svi jednako imućni, a iz one moje početne konstatacije o našoj različitosti – nikad iste stvari ne usrećuju različite ljude na isti način. Biti svjestan svojih mogućnosti, biti spreman na investiranje u sebe, iskoristiti vrijeme do maksimuma u cilju nadoknade početnog zakašnjenja u odnosu na druge i povrh svega prihvatiti stvarnost da sam kreira svoju konkurentnost u odnosu na druge izdvojiti će sretne od nesretnih. Uvjek je bilo, a bojim se da će na tome i ostati, i bogatih i siromašnih. Ni jedno ni drugo nije samo po sebi preduvjet sreće i osmjeha na licu. Ispunjavanje zacrtanih ciljeva sa druge strane, može i treba biti element presudan u definiranju sreće i suma takvih elemenata daje smisao svakom novom danu i ne gasi nadu u budućnost. Dobiti sedmicu na lotu, može izazvati puno više nesreće od onoga što na prvi pogled izgleda. Psihu ljudi ne ubija rad već besciljnost. Pojedinac bez vizije, ideje što bi sa sobom je najveća prijetnja društvu. Koliko vremena je potrebno da pojedinci to shvate i samim time sami preventivno djeluju na svoju nesretnost, subjektivna je karakteristika. Zdravlje, kako fizičko tako i psihičko, djelomično leži u našim rukama a drugi dio dobili smo na poklon od naših roditelja. Bolest, kao i sve ostale nedaće koje nas zadese tijekom našeg životnog puta, ne moraju biti zlo apsolutno već naprotiv mogu u puno situacija probuditi stimulans, ideju, želju za životom i osvijestiti nas kako je malo potrebno da materijalne vrijednosti zanemarimo i počnemo cijeniti kapital kojeg posjedujemo ali zanemarujemo (zdravlje, mladost, ljepotu, osjetila mirisa, sluha, duhovnost, riječ utjehe onome kome treba,…).
Kako promjeniti one koji manipuliraju sa masom ljudi i time profitiraju? Spoznajom mehanizma preko kojeg djeluju, našim pravilnim izborom onih koji su dostojni predstavljati opće interese i time pokrenuti novi val promjena.
Promjene nisu potrebne samo unutar političke struktre, potrebne su od vrtića do fakulteta, od autobusne stanice do prodajnog centra, ali sve treba početi tamo gdje život nastaje. Unutar obitelji treba stvoriti čvrstu obujmicu pravih vrijednosti koje ce kao takve početi kopirati susjedi, u malom mjestu probrati će najboljeg unutar pravih humanih vrijednosti, skup takvih sa vremenom može ndjačati prazninu bezidejnih parazita i time okončati njihovu dominaciju. Prije bilo kakvog daljnjeg koraka, mora nam postati jasno da ovako dalje ne ide. Da li je jasno dovoljnom broju ljudi, odgovor daju izbori ali i ponašanje izabranih predstavnika. Odgovor daju i novinari i svi javni djelatnici svojim istupima i predstavljanjem svojih vizija što i kako rješavati probleme (na pamet mi pada nedavni odgovor jedne javne osobe na pitanje što bi ona napravila sa zadnjom novčanicom -uplatila listić lota). Put do korekcije ove devijacije društva nije kratak, ali svako putovanje započinje prvim korakom.