U samo tri godine, stoljećima dug “progres” čovječanstva se pretvorio u kolaps ljudske civilizacije – potpuni financijski, politički, socijalni, kulturni i moralni fijasko.

Negiranje prava ljudima da sami proizvode hranu i kontroliraju lanac oskrbe, negiranje prava na slobodu kretanja u vlastitoj zemlji, negiranje privatnosti… Svi smo sad Indijanci, a planeta veliki rezervat? Tako nekako, ako ne i još gore…

Ako svijet postaje sve bolji i bogatiji, zašto se onda osjećamo sve lošije i siromašnije?

Naše gospodarstvo, naša kultura, cijeli naš svijet, izgrađen je na dugu. Nitko nas nikada nije pitao da li smo baš to htjeli, jednostavno, sustav je već bio takav kad smo u njega upali. Ljudi su do sada živjeli s pretpostavkom da je dug osnovni pokretač uspješnog društva. Od nedavno, počeli smo se pitati koja je opipljiva korist od ovisnosti o na dugu baziranoj ekonomiji, ako uopće nekakva postoji.

Vijekovima smo trpjeli autokraciju, kleptokraciju, apsolutne monarhije – ponekad izgleda kao da se patnja nikada neće završiti.

Sloboda je zarazna. Zarazna je zbog osjećaja da se ipak može osloboditi.

Umjesto da se prepustimo očaju, nemoćnosti i iščekivanju, pokušajmo učiniti nešto pozitivno. Stvorimo razliku, veliku razliku. Nikad nemoj reći da više nema nade. Nada umire samo kad odustaneš od nje.

Kako pravi ljudi mogu odustati od slobode i ponovnog rođenja?

Usred plamena svjetske ekonomske krize, osnovan je novi humanitarni fond – društveno korisnom radu, općenito aktivnostima od društvene koristi, stavljena su na raspolaganje značajna financijska sredstva.