Ili nije li to izvlaštenje ili (prisilna) zamjena drugo ime za krađu?ccccc…[emo_mrgud]

Zašto ga misle oteti, umjesto da ga kupe? Pa zato što mogu, ili barem misle da mogu. Zašto trošiti milijune, ako ga mogu dobiti za kikiriki? Iako sam skeptičan oko te priče o izvlaštenju.
Ako pune 3 godine uprava konstantno ignorira radnike i ponaša se kao da ne postoje ni oni ni dug prema njima (očito im je svejedno je li dug 3, 30 ili 300 plaća, jer ga ionako nikad neće isplatiti), ako se političari isto tako ponašaju i niti im je stalo da ustanove kako je sve ovo propalo, niti kako da se spasi šta se još spasiti dade ,niti do radnika o kojima brinu kao o lanjskom snijegu, i ako imaš sindikat koji bi kao trebao štititi radnička prava a koji je uvijek spreman za prazno laprdanje pred kamerama a inače od njega ni glasa čuti nije već mjesecima, šta se onda može očekivati osim da se i do terena koji je očito još jedino što vrijedi u Diokiu, pokuša doći nekakvim “izvlaštenjem”, a ne otkupom po fair cijeni.

Da bi išta od onoga što je Antunović izjavio i ostvarilo potrebno je izvršiti Geomehaničke i sve ostale istražne radove. A to je npravljeno već prije 6-7 godina od strane Adria LNG konzorcija s kojim je u dealu Dioki.
Dakle – zaključak je jednostavan da je cijeli intervju šupalj i besmislen.
Uostalom i Natječaj je besmislen bez EPC-a što je naknadno na nečiju intervenciju izbačeno.

Uostalom i Natječaj je besmislen bez EPC-a.[emo_beztona]potpuno si u pravu.

http://novine.novilist.hr/default.asp?WCI=Rubrike&WCU=28592859286328592863285A28582859285D28632877287C28632863285F285B2859285D285B285A28632863286328592863H

Umro je još jedan Diokijevac, Saša Lugar.

R.I.P.

“…radnici i Sindikat u Dini pokušavaju pronaći bilo kakvo rješenje. Tako su prije tjedan dana bili kod ministra rada Miranda Mrsića, koji je najavio sazivanje sastanka svih ključnih vjerovnika i potencijalnih investitora.
– Na tom bi sastanku, koji će se održati u Ministarstvu gospodarstva, konačno trebalo biti definirano postoji li interes Devon fonda i kineskih ulagača ili ne, te pristaju li vjerovnici na njihove planove i da se predstečajna nogdba dovede napokon do kraja.”

Evo i kineskih ulagača. Pola svijeta se već izredalo na listi “zainteresiranih potencijalnih ulagača” – sve jedan ozbiljniji od drugog.
Više od 3 godine traje ova sprdačina, a najviše do čega se došlo je “najava sastanka na kojem bi trebalo biti definirano da li uopće postoji nečiji interes”.
I novinaru Novog lista uopće nije palo na pamet da nešto pita ministra, upravu, stečajnu, Robija…bilo koga tko bi mogao bilo šta izvaliti u vezi ove agonije,nego opet ista prazna priča. I na kraju opet isti zaključak – radnici su očajni, situacija je neizdrživa,nitko ništa ne zna,kakva je država u kojoj je tako nešto moguće, bla,bla… I onda će za par mjeseci opet izaći sličan članak i opet ista priča.

otkud su sad izvukli Kineze?

Ne samo to.

Bila je utrka za predsjednika države mjesec dana.

Zbog čega nisu sindikati svoj problem prezentirali predsjedničkim kandidatima, i čuli kakvo rješenje predlažu.

Uglavnom, da poslije ne bi rekli da nisu znali.

Ovak se ne bu pokrenulo do dolaska izvanzemaljaca.

Sjećate se onih kineza što ih gradonačelnik šetao po Rijeci? Ne žele oni proizvodnji, njihova je daleko, daleko jeftinija. I njima treba luka koju Dina ima…..

OK, svi manje-više imamo isto mišljenje o sposobnostima i poštenju naših političara i poduzetnika koji su upleteni u ovu priču i svima je jasno da od njih ništa dobro neće doći. Mene čude novinari – imaju tako vruću priču pred nosom za koju bi novinar u nekoj uređenoj zemlji dao sve, a u Americi bi mogao gađati i na Pulitzerovu nagradu. Zamislite kako bi neki pravi istraživački novinar složio priču :
– o firmi koja 3 godine ne daje plaću, a ne želi ljudima podijeliti otkaze, ali niti na bilo koji način brinuti o svojim zaposlenicima.
– o zemlji koja grca u problemima , a ne želi napraviti ništa da oživi granu industrije koja može zaposliti par stotina ljudi, masu kooperanata, donijeti prihode općini, poreze državi, povećati izvoz…
– o situaciji u kojoj se nalaze obespravljeni, nemoćni i opljačkani radnici za koje nitko uopće ni najmanje ne mari. Nikoga ne brine što su oni u pravu, što ih svi ignoriraju uz sve zakone, uz sva prazna obećanja i beskrajne laži. I to u zemlji koja je u Europskoj uniji, a ne u nekoj afričkoj zabiti.
– o firmi koju su gradili i Amerikanci i u kojoj je glavna mantra bila “safety first”, u kojoj su svi zaposleni polagali tečaj defanzivne vožnje, a brzina je zbog sigurnosti bila ograničena na 30km/h. Na pogonu su se za pojasom nosile dreger maske , redovito su se održavale vježbe sigurnosti i sl. I takva “safety first” firma danas je napuštena, a koliko se tamo još nalazi opasnih kemikalija puno puta smo čuli.
– o firmi koja je sve samo ne “safety” , a nalazi se par stotina metara od turističke zone. Koliko bi turista došlo kad bi to znali?
– o firmi kroz koju su defilirali ministri, predsjednici i kojekakvi “uglednici” puštajući u rad pogone i slikajući se. Donacije su uredno znali primiti, ali kad je sve otišlo u klinac, nitko od njih nije ni pokušao pomoći.
– o firmi za čiju propast nit će netko odgovarati, niti uopće netko postavlja pitanje kako je do ovoga došlo i čijom krivicom.
– o firmi u kojoj svi nešto čekaju -sutkinja čeka stečajnu, stečajna čeka investitore, investitori čekaju neke dokumente, radnici čekaju da konačno netko od njih bilo šta poduzme i tako 3 godine svi čekaju Godota
– o investorima sa svih krajeva svijeta koji su tako silno zainteresirani i tako bogati da se godinama nisu odmakli dalje od najave “sastanka na kojem će se utvrditi da li uopće postoji interes”
– o pravom razlogu ove agonije – terenu za LNG – pitanju koje država godinama nije bila u stanju riješiti dok se nije dosjetila spasonosnom rješenju kako da dođu do vrijednog terena pa se netko sjetio “izvlaštenja”
– o lagodnom životu jednih na tuđoj nesreći , o nesrećama, bolestima i samoubojstvima radnika koji više ne vide nikakav izlaz niti vjeruju više ikome.
– i na kraju o nezainteresiranosti hrvatske javnosti ovakvim sudbinama. Ljudi su u Hrvatskoj toliko navikli na odvratne stvari koje im se svakodnevno serviraju i toliko su zgađeni svime da ih više ništa ne može šokirati. I to jako dobro znaju oni kojima je to i cilj.

Nažalost,novinara ni novina koji bi napravili slično istraživanje kod nas nema. Najveći domet naših novinara je da svakih par mjeseci naprave neku bezveznu reportažu i malo porazgovaraju sa radnicima koji su nemoćni i sa sindikatom koji je nesposoban bilo što napraviti.