toliko o g. Capaku
Fenomen zaslužuje pozornost jer je pandemija, uza sav jad, proizvela i golemo iskrenje duha. Postoje koronaštosovi koji su globalni, ali i neki specifično naši, koje je strancu teško objasniti, poput obavijesti da će od ponedjeljka učenici iz Imotskog pratiti nastavu preko Bujice.
Osnovni razlog poplave koronahumora je činjenica da je u svakodnevici tolikog broja ljudi mnoštvo neuobičajenih, bizarnih situacija. Kao u nekom izokrenutom svijetu, počevši od osnovne poruke #ostanidoma parodirane kao #ostaridoma i činjenice da se nikada tako malo od čovjeka nije tražilo za spas svijeta ili barem Domovine.
Cijeli život te dižu iz kreveta, tjeraju s kauča, prisiljavaju da nešto radiš, a sada se od tebe traži suprotno. Već legendarni meme pokazuje dvije iste fotografije muškarca kako izvaljen na kauču spava otvorenih usta. Uz jednu piše “2019.- lijeno đubre“, uz drugu “2020.- odgovoran građanin“.
Na istom tragu je i misao: “Apokalipsu sam zamišljao sa zombijima, naoružan do zuba, a ne da sjedim doma i perem ruke”. Poseban žanr čini humor na temu fizičke zapuštenosti u izolaciji – muškarci su omedvjedili, žene obrasle, ukratko: “Kad završi samoizolacija, na frizera će se čekati k’o na magnetsku rezonanciju”.
Muško-ženski, posebno bračni odnosi, oduvijek su neiscrpan izvor viceva, pa kako ne bi bili u stanju kućnog pritvora u kojem se nalazi cijeli svijet. Od ranih: “Talijani moraju biti u kući, ne smiju u kafić, na utakmicu, u kino, kod prijatelja… Isto k’o i ja otkad sam se oženio”, do karikature Tisje Kljaković na kojoj muž okrenut leđima gleda kroz prozor, a žena kaže: “Cili dan je u kući, ako ovo potraje mi ćemo se poubijati”.
Peti dan izolacije kaže muž ženi: “Idi se malo prošetati, ja ću ti kaznu platiti”, a najavljuje se i novi zakon – tko izdrži sa ženom 14 dana u izolaciji imat će sva prava kao razvojačeni branitelji. U prilog tome govori i sljedeći bračni dijalog: “Gdje si pošao? Na balkon. Vraćaj se, jučer si bio!”.
Svijet se izokrenuo i po pitanju odnosa starih i mladih. Danas djeca brane izlazak iz kuće starcima, koji pokazuju tvrdoglav neposluh: “Rekla sam ti da ne smiješ van! A kako Ankica smije? Ne zanimaju me tuđe mame”
Školski humor je svijet za sebe. Nekada su mu glavni junaci bili Perica, učiteljica i ravnatelj, a sad je glavni hit škola preko televizije. “Sine, zašto nisi u školi? Izgubio sam daljinski”. “Ne uključujte HRT3, navodno je kontrolni u 9!”.
Ili razgovor dviju osoba 2028.: “U koju si školu išao – ja na RTL2, ja na BHT1!”
Množe se i vicevi o specifičnoj patnji određenih društvenih skupina – tako će se zadrti kladioničari otići testirati na koronu samo da čekaju neke rezultate. Koronahumor buja i u susjedstvu: “Ide hodža s maskom, pitam ga imaš li za mene jednu, kaže – džaba ti je stavljat’, bit će ti kako je suđeno”.
Oko Hercegovaca je velika dilema je li ono stvarno ravnatelj KBC-a Mostar ili je riječ o skeču u maniri nadrealista. U međuvremenu, u Posušju majka savjetuje kćeri: “Nemoj s njim imati posla, on ti radi u Njemačkoj“.
Srbi, tradicionalno, o junaštvu: “E što me majko ne rodi prije šesto i nešto godina pa da padnem kao junak na Kosovu polju, a ne da kao pizda strepim tko će kihnuti na mene”.
U Crnoj Gori karantena, spiker kaže: “Ljudi, za ovo smo trenirali cijeli život“.
Uz pasivni heroizam, bračne odnose u karanteni i TV-školovanje, velika inspiracija su i novi fetiši, od toaletnog papira do zaštitnih maski: “Sve se nema (novca), a maska s čepom se nosi…”
Brojni su i novi stereotipi o Kinezima i njihovim prehrambenim navikama, te o Talijanima kao friškim objektima izbjegavanja. I političari dolaze na svoje, od Macrona koji poručuje: “Izbjegavajte starije“, preko Milanovića koji kaže – “Razumijem kako vam je, i ja sam jednom imao virus na računalu”, do nostalgičnog memea: “Kolinda je rekla da će Hrvati raditi od kuće, preko interneta… Vi niste vjerovali”.
Tu je i mnoštvo drugih tema, od slojevitog odnosa između Chucka Norrisa i koronavirusa do činjenice da je Hajduk već mjesec dana bez poraza. Uvrstio bih tu i sočan trač kako Krešimir Macan vlastoručno izrađuje one “dječje” crteže u kojima su Beroš i Božinović prikazani kao superheroji.
Priča za sebe su filozofski uvidi poput: “Bilo je i većih problema pa ih nismo riješili“, “Tko ne umre, preživjet će”, jer “Stanje je teško, ali nije ozbiljno”. Ima i ekonomskih: “Da nismo na vrijeme uništili gospodarstvo, sada bismo imali velike gubitke”.
No misao je na kraju uvijek usmjerena prema budućnosti. Ukratko, i korone i Stožera i društvene distance nam je navrh glave: “Jedva čekamo da se vratimo na ustaše i partizane i da sve opet bude normalno”.