Država daje potpore za restrukturiranje, a knjige narudžbi prazne? To nije nikakvo restrukturiranje već bacanje novaca u vjetar. Tim novcem se krpaju plaće i tekući troškovi tj. riječ je praktički o socijalnoj pomoći, nema tu govora o nikakvom restrukturiranju i podizanju konkurentnosti. Preostaju samo isprazne fraze tipa “što sada ugovorimo, to će nam odrediti sudbinu” što je otprilike na razini vrača koji plesom doživa kišu.

Za Vortaca

Bolje bolan kraj nego bol bez kraja

Potpore su najvjerojatnije odnose na plaćanje dugova. Naša brodogradilišta uopće nisu restrukturirana (sudbina njihovih ogromnih dugova je do danas ostala službeno nepoznata, a to je najvažnije od svega). Dakle ona bi ogovarala kategoriji “zombie” kompanija (koje dobivaju od države subvencionirane kredite da bi vraćala dugove a u istraživanja i razvoj ne ulažu ništa).

S druge strane fizičko radništvo još uvijek smatra da im država mora naći posao (transparenti “Želimo raditi i živjeti od svog rada”); dok s druge strane odbija prihvtiti činjenicu da ne mogu poslovati pozitivno i da više nikome ne mogu konkurirati. No, kako se radi o tisućama ljudi, velika brodogradilišta ne mogu doživjeti sudbinu Kraljevica ili sada Naute na Ugljanu.

Ekonomoska logika vrijedi samo za male i nemoćne!

Rješenje je da se pošteno kaže da Hrvatska više nikada neće imati industriju i da ovaj ostatak treba organizirno ugasiti umjesto da se kultiviraju iluzije.

Nažalost, budućnost (velike) brodogradnje u Hrvatskoj je prilično neizvjesna. Poslova bi moglo biti za stotine, ali ne i za tisuće radnika. Mala brodogradnja u Hrvatskoj rijetko se spominje, a zapošljava stotine radnika i ne opterećuje državnu blagajnu. U toj državnoj blagajni sve je manje novca pa će se sve manje i izdvajati za (velika) brodogradilišta.