U RH se bankama jedino može suprostaviti neka treća opcija. I bivša i sadašnja vlast su kompromitirani jer im čelni ljudi grcaju u kreditima što stambenim što poslovnim što nekim drugim.

upravo je i trebalo uzeti kredite u CHF tih ranih 2004 i 2005, i plaćati bitno manje rate nego za kredit u EURima. Ali je nakon Rohing upozorenja trebalo prestati biti pohlepan i prebaciti kredit u EUR. I to je to. Školski primjer dobrog posla. Bilo je vremena za konverziju. CHF je bio ispod 4,5 još dobre dvije godine od Rohinog upozorenja.

Naravno da ta shema ne vrijedi za one koji su u CHF digli kredite tek 2008, jer je nakon toga švicarac počeo rasti. Oni su zakasnili, te tu vrijedi ona narodna: “Nikad nema za sve.”

Ostanak u švicarcima se može pokazati kao dobar potez samo ako te otplate budu potpomognute imovinom poreznih obveznika. A to za sada to nije izgledno.

A banke kreditima u CHF u biti nikog drugog nisu nasamarile, nego same sebe. Njihova osiguranja kredita nisu više odgovarajuća. Čak i da nije došlo do pada cijena nekretnina, rast vrijednosti kredita je prouzročio postotno smanjenje osiguranja. Ti krediti postaju sve nenaplativiji, a banke nemaju adekvatnih osiguranja da ih aktiviraju. I tu počinje rasplet. Banke će biti konačni pušioničari kredita u švicarcima na brdovitom balkanu. To su mahom austrijske banke koje su svojim građanima od početka devedesetih nudile čak i kredite u jenima. Pa su pomislile da istu šemu ponude i balkancima. Ali nisu računali da bi balkanci za razliku od austrijanaca mogli masovno prestati vraćati te kredite.