Inzistiranje na hrvatskom kao posebnom jeziku u BiH ekvivalentno je inzistiranju Srba u Hrvatskoj da se u Vukovar uvede ćirilica. Natpisi na posebnom jeziku, i ako postoji i posebnom pismu trebali bi imati svrhu da se pripadnici manjine lakše snađu u zemlji u kojoj vlast ima netko drugi i koji je nametnuo svoj jezik i pismo. A današnji hrvatski jezik jest jezik istočne Bosne, Hercegovine i zapdne Crne gore s djelomično različitim rječnikom, najviše u području terminologije. Dakle niti se Srbi u Hrvatskoj danas – osoim iznimno kao na primjer u Crkvi služe srpskim jezikom i ćirilicom niti se Hrvati u Bosni služe jezikom koji bi se bitno razlikovao od jezika ostalih dvaju naroda.

A glavni problem svih Bošnjaka, Hrvata i Srba u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini jest što oni žive u dvjema državama od kojih je jedna: Bosnai Hercegovina dodatno podijeljena tako da na kraju krajeva najlošije funkcionira RS, Zatim Federcija BiH, Republika Hrvatska i na kraju, ali još uvijek nedovoljno dobro, Republika Hrvatska.

Samo zajedno, u zajedničkoj državi slobodnoprihvaćenoj od svih triju naroda, mogal bi funkcionirati i država, recimo poput balkanske Švicarske.