sve je precjenjeno,,kud got pogledaš….apsolutno sve….ni jedan pokazatelj koji sam računao nisam dobio normalan…

mislim neznam ..jer ti matriks imaš zadatak,,to ti je dal emil da radiš PR na forumu..ili kaj

Kolege ponoviti cu samo sukus mog posta od prije nekoliko dana. Senader je odradio dva IPO-a da nam se svidi i prodao dionice po cijeni gdje zarada nije upitna. Emilic prodaje dionice da zaradi. I zasto bi nam on davao discount. To ide direktno iz njegova zepa a Senaderovo iz dzepa svih nas pomalo kroz proracun.

možda fundamenti i nisu najpovoljniji, ali vjerujem da je većina nas kupovala i skuplje dinice, te često i zaradila na njima

dragi prijatelji danas sam doso u poslovnicu rajfazen da dadnem ponudu za atlantik i taman da potpisem nesto
mi šunu
i odusta 200.000kn zovno brokera i kupijo djuru na 242kn pa sta bude NAJVECI RIZIK U ŽIVOTU JE NE RISKIRAT

Kolega smiješni ste…

I ja mislim da je dionica precjenjena…Tecman je dobro napisao …Tedeschi prodaje da bi zaradio i to najvećoj mogućoj cijeni. Dosta sam razmišljao o upisu iste ali sam vidio da je premalo dionica u igri tako da mi se neuplačuje 100tk.. da bi dobio 10dionica…

Tko voli neka izvoli….

[color=blue]Opširnije:[/color]

Konačna alokacija dionica pak bit će provedena 2. studenoga, i to na način da pravnim osobama, uključujući i institucionalne investitore pripadne oko 75 posto, a građanima oko 25 posto dionica u javnoj ponudi, a moguće je i da jedan posto dionica bude alocirano zaposlenicima te članovima Nadzornog odbora tvrtke.Emil Tedeschi, predsjednik Uprave Atlantic Grupe, ukratko je predstavio i osnovne podatke poput vlasničke strukture, broja zaposlenih, proizvode i presjek strukture tvrtke, objasnio politiku i prednosti kompanije, izložio kratku povijest stvaranja, akvizicija, naglasio vrijednosti pojedinih brendova, pohvalio se impresivnim brojkama koje su se uglavnom odnosile na tržišne udjele i snagu brendova u njihovu vlasništvu, što stranih, što domaćih, te najavio planove tvrtke u bliskoj budućnosti.

Najveća zvijezda, dalo se zaključiti, svakako je Cedevita, kojoj je u kasnijem izlaganju Tedeschi posvetio dosta vremena, predstavljajući on-the-go Cedevitu, novi tržišni iskorak Atlantica, koja će se okretom čepa sama mućkati u bočici, a za što je bilo potrebno razviti posve novu tehnologiju, a koju će se moći primjenjivati i u drugim industrijama. Najavio je i selidbu u novi distribucijski centar tijekom sljedeće godine te spomenuo područja potencijalnih akvizicija u budućnosti u segmentu vitamina, minerala i suplemenata te u segmentu bezreceptnih lijekova. Nije isključeno niti uspostavljanje vlastite mreže ljekarni, rekao je Tedeschi.

Zoran Stanković, potpredsjednik za financije, pozabavio se recentnim prihodovno-rashodovnim statistikama, konstatirao rast od 40 posto u razdoblju od 2004.do 2007., procjenio prihod za ovu godinu na nekih 1,8 milijardi kuna i naglasio kako najveću propulzivnost bilježi divizija Zdravlje i njega, iako su i ostale u rastu. Novac prikupljen tom ponudom Atlantic Grupa iskoristit će za daljnje širenje i ulaganja.

17.11.2007.

Kroz priču o Atlantic Grupi i uz razgovor s nizom opinion makera, novinar Christian Tenbrock daje objektivan prikaz gospodarskog stanja u Hrvatskoj u svjetlu početka pregovora za članstvo u EU. Činjenicu da je Atlantic Grupa kupila tvrtku u Njemačkoj prikazuje kao znak zrelosti Hrvatske i našeg gospodarstva pri ulasku u EU. Članak prenosimo u cijelosti. Težinom i ozbiljnošću pristupa ovaj članak je ekvivalentan sličnim velikim pričama koje su ranije ljetos objavljene u New York Timesu, te predstavlja izvrsnu promociju Hrvatske i Atlantic Grupe.

Piše Christian Tenbrock

Sve je započelo s jednim simbolom američkog kapitalizma. U jesen 1991. godine, nedugo nakon što je bombardiran Zagreb, Emil Tedeschi je osnovao veletrgovačku tvrtku koja je uvozila iz inozemstva ono što se nije moglo nabaviti u zemlji. Hrvatska je bila u ratu, no žvakaće su gume željeli žvakati i Hrvati. Tako je Tedeschi, koji je tada imao 24 godine, postavio Wrigley zastavice i plakate Wrigley Spearminta u hrvatske kioske i dućane. Danas kontrolira 95 posto hrvatskog tržišta žvakaćih guma.

On kontrolira i distribuciju Duracell baterija, Johnson & Johnson pudera, Ferrero pralina, Nestlé hrane za životinje te nekoliko desetaka drugih proizvoda na tržištu. Osim toga, Tedeschijeva tvrtka Atlantic grupa aktivna je i u poslu sa sendvičima, vitaminskim napitcima i proizvodima za njegu tijela. Tada, 1991. godine, bio je „žutokljunac u naciji koja je bila upravo rođena“, kaže ovaj visoki, elegantni muškarac u tamnosivom odijelu na tanke pruge. U međuvremenu, on je na čelu poduzeća sa 185 milijuna eura prometa, jednog od deset najvećih u Hrvatskoj.

Kao i njegova zemlja, Tedeschi i njegova tvrtka prerasli su nesređene ratne prilike i političko ledeno doba devedesetih godina, pa se i Tedeschi, kao i njegova zemlja, već odavna otisnuo na put prema Europi. Proizvodi poznatih trgovačkih marki iz Novog svijeta u asortimanu Atlantic grupe još uvijek igraju značajnu ulogu – no, rast donose tržišta u starom svijetu. Tedeschi ima urede i skladišne objekte u Srbiji i Crnoj Gori, u Bosni i Hercegovini, u Sloveniji i Italiji. To što je u ljeto, otprilike u isto vrijeme kad je Hrvatska savladala zadnje prepreke za početak pristupnih pregovora s Europskom unijom, preuzeo i u Hamburgu jedno poduzeće, bilo je slučajno. Ipak, bilo je to i simbolično. Atlantic grupa kupila je proizvođača fitness proizvoda Haleco, tvrtku s 275 zaposlenih i 60 milijuna eura godišnjeg prometa. »Golemi je to uspjeh «, kaže Tedeschi. »Golemim uspjehom« on naziva i primitak Hrvatske u red kandidata za Europsku uniju.

U Europskoj uniji, i kao dio Europe, zemlja se vidi već odavno. Hrvatsku dovoditi u vezu s Balkanom, u Zagrebu se smatra uvredom. No, sudbina Balkana obilježena nasiljem i progonima dugo je i 4,4 milijuna Hrvata zatvarala vrata prema Europi. Dok su Poljska ili Mađarska još u ranim devedesetim godinama započele svoju političku i gospodarsku reorganizaciju prema bruxelleskom modelu, Hrvatska je bila u ratu, a po njegovom završetku 1995. godine nastupilo je gotovo pet godina autoritarne vladavine ultra nacionaliste Franje Tuđmana. Proteklo je desetljeće bilo „izgubljeno“, kaže zagrebački politolog Damir Grubiša.

Preokret je započeo preuzimanjem vlasti od strane opozicije 2000. godine. Tek 2004. godine hrvatsko je gospodarstvo ponovno dosegnulo rezultate iz 1989. godine. Tek tijekom te godine duž 1000 kilometara hrvatske obale ponovno je noćio isti broj turista kao za vrijeme zadnje sezone godišnjih odmora prije raspada Jugoslavije. A tek u kasno ljeto, nakon što je Hrvatska zajamčila bolju suradnju s haškim sudom za ratne zločine, i Komisija Europske unije bila je uvjerena da zemlja politički zaslužuje status kandidata. 2009. ili 2010. godine Hrvatska bi trebala postati članica Europske unije.

»Bit će to teške i bolne godine«, kaže Emil Tedeschi. Zašto je to tako, pokazuje se na prvi pogled posjetite li Zagreb ili prolistate li hrvatske gospodarske statistike. Grad, srednjoeuropski poput Graza ili Klagenfurta, prepun je novih automobila i dobro odjevenih ljudi. Gradi se. Gospodarstvo je stabilno i raste, prema zadnjim podacima uz godišnju stopu od oko četiri posto, inflacija je daleko niža nego u većini država Istočne i Centralne Europe. Prema dohotku po glavi stanovnika Hrvati su dvostruko bogatiji od stanovnika drugih dviju zemalja kandidata, Rumunjske i Bugarske. Pravo siromaštvo je rijetko, barem u Zagrebu.

No, Zagreb nije Hrvatska. Više od polovine godišnjeg gospodarskog rezultata ostvari se u glavnom gradu i njegovoj užoj okolici – a ostvari ga nešto malo više od jedne četvrtine stanovništva. S druge strane, regije na jugoistoku i jugu rast je umnogome zaobišao. U njima su još uvijek vidljivi tragovi rata, nezaposlenost je u nekim mjestima veća od 35 posto, dohoci su 40 posto ispod prosjeka zemlje, kaže Sandra Svaljek iz zagrebačkog Gospodarskog instituta EIZ.

K tomu, vanjska politura političke i makroekonomske stabilnosti skriva mnoge pukotine, koje se pojavljuju u nimalo laskavim međunarodnim rang listama: korupcijski indeks Transparency Internationala Hrvatsku smješta na 67. mjesto, od zemalja koje su blizu Europske unije samo je Rumunjska lošije pozicionirana. Washingtonska Heritage Foundation, kada je u pitanju sloboda gospodarstva, zemlju vidi na 74. mjestu, daleko iza Ugande ili Senegala. Konačno, kod indeksa slobode konkurencije World Economic Forum rangira Hrvatsku na 58. mjesto, i ovdje iza svih država istočne Europe.

Zemlja poglavito pati od tri stvari, kaže Katarina Ott, koja je kao voditeljica neovisnog Instituta za javne financije zajedno s drugim stručnjacima za zakladu Friedrich-Ebert-Stiftung detaljno analizirala položaj Hrvatske. Politički od „samozadovoljne“ kaste političara koja govori o reformama, ali „oteže s njihovom provedbom“. Društveno od dijelom tromog pravosuđa, „čije donošenje odluka traje vječno“. Ekonomski od napuhanog, nepokretnog državnog aparata u kojem se često ne radi o stručnosti, već o vezama. Još uvijek u nekim ministarstvima i mnogim upravnim tijelima korumpirane mreže, stvorene devedesetih godina, određuju politiku. Novi naraštaji ovdje u većini slučajeva gotovo da i nemaju izgleda. „Kad bi naše institucije bolje funkcionirale i gospodarstvo bi brže napredovalo“, kaže Ott.

Hrvatska je brodogradnja treća po veličini u čitavoj Europi. Teretni brodovi i cruiseri koji se grade po dokovima duž Jadrana, osiguravaju oko jedne osmine hrvatskih izvoznih prihoda. Problem je to što brodogradilišta koja se do danas nalaze u vlasništvu države gotovo ne zarađuju novac. Da ih se privatizira i restrukturira, „mogli bi uz bolji menadžment i manje radnika trajno zadržati konkurentnost“, kaže Anand Seth, koji u Zagrebu vodi ured Svjetske banke nadležan za Rumunjsku, Bugarsku i Hrvatsku. Međutim, privatizacija bi ugrozila beneficije lokalnih političara. Zato se o njoj do danas samo raspravlja.

Na sličan je način zamršena i situacija u hrvatskom turizmu, koji već sada ostvaruje više od petine domaćeg proizvoda – gotovo tri puta više nego u Grčkoj, čime je najvažniji gospodarski čimbenik uopće. 15 posto svih zaposlenih nalazi zaposlenje u turističkoj branši, s razvojem turizma zemlja veže najveće nade za budućnost. Samo što lokalne uprave imaju zadnju riječ u mnogim hotelima. Da bi se isti renovirali i izgradili dodatni, kvalitetni smještajni kapaciteti, potreban je privatni kapital. On, međutim, uglavnom izostaje, jer nedostaju jasni koncepti razvoja turizma i jer se općine opiru privatizaciji „njihovih“ hotelskih kompleksa.

Istodobno, Hrvatska za subvencioniranje brodogradnje, turizma, prijevoza i drugih sektora godišnje utroši od četiri do pet posto svog domaćeg proizvoda, što je četiri-pet puta više od prosjeka zemalja članica Europske unije. K tomu, deficitni državni proračun opterećen je skrbi za 400.000 javnih službenika – što čini gotovo trećinu svih zaposlenih – te milijun umirovljenika. Zaduženost Hrvatske u inozemstvu u međuvremenu je, mjereno u odnosu na domaći proizvod, premašila granicu od 80 posto.

To je opet posljedica trgovinske bilance i tekućeg računa bilance plaćanja zemlje koja je duboko u crvenom. Deficit u robnoj razmjeni s inozemstvom visok je kao u nijednoj drugoj tranzicijskoj zemlji Istočne Europe i ne može se kompenzirati ni prihodima od turizma ni uplatama Hrvata u dijaspori ili investicijama inozemnih poduzeća. Istina, kod angažiranja stranaca statistički stvari ne izgledaju loše; prema podacima hrvatske središnje banke zemlja je u proteklih 15 godina po glavi stanovnika privukla više investicija od, primjerice, Poljske ili Slovačke. No, za razliku od novih zemalja Europske unije, gotovo da nije investirano u dodatna radna mjesta ili branše snažno orijentirane na izvoz. Većina novca slila se u banke i telekomunikaciju. Austrijske i talijanske kreditne institucije dominiraju financijskom djelatnošću, Deutsche Telekom posjeduje većinu u hrvatskom telefonskom operateru. „Investicija koje donose rast i poboljšanu konkurentnost, bilo je pak premalo“, kaže Vesna Dejanovic, šefica najvećeg sindikalnog udruženja SSSH.

To je posljedica prošlih nesređenih ratnih prilika. Kada su devedesetih godina u zapadnjačkim poduzećima donošene načelne odluke o ustrojavanju kćerinskih društava na Istoku, Balkan je bio sve prije nego privlačna alternativa. Danas inozemnim investitorima život otežavaju nerazjašnjeni vlasnički odnosi, nejasni zemljišno-knjižni upisi i birokracija podložna korupciji. Osim toga, u Hrvatskoj se u usporedbi s drugima moraju plaćati visoke plaće i socijalni doprinosi. „Kod „green-field“ inozemnih investicija, to jest izgradnje potpuno novih proizvodnih jedinica, vlak je, uz nekoliko iznimaka, uglavnom prošao“, kaže i Zarko Miljenovic, glavni ekonomist Banke Zagreb. „Inozemne tvrtke su u Mađarskoj ili Rumunjskoj dobro opslužene, ako ne idu čak u Ukrajinu ili Kinu“, dodaje poduzetnik Emil Tedeschi.

Ipak, zemlja unatoč svim slabostima ima što ponuditi. Pored ekonomske stabilnosti predstavnik Svjetske banke Seth navodi atraktivnu obalu, izgrađenu cestovnu mrežu, relativno intenzivna ulaganja u istraživanja i dobro obrazovane zaposlenike. Ericsson to već iskorištava u telekomunikacijskom sektoru, Siemens u Zagrebu zapošljava oko 1000 stručnjaka za razvoj softwarea, a strojograditeljska tvrtka Harburg-Freudenberger iz Hrvatske opskrbljuje 30 posto svjetskog tržišta uređajima za proizvodnju guma. Uz to, Hrvatska bi mogla biti vrata prema Balkanu (vidi članak pored), ako se uspije Balkan politički stabilizirati.

Dakako, mnogo će toga ovisiti o tomu hoće li konzervativna vlada koja je na vlasti od 2003. godine, na čelu s premijerom Ivom Sanaderom, prevladati ono što jedan strani promatrač naziva „mlinskim kamenom oko vrata Hrvata“: „Njihov osjećaj da im Europa takorekuć duguje pristup.“ Zemlja ne radi dovoljno intenzivno i premalo ulaže u vlastiti proboj, kaže ekonomistica EIZ-a Svaljek. Moguće je da to postane rizik za pristup Europskoj uniji: kao prvo, komisija u Bruxellesu može za vrijeme pregovora s Hrvatskom zamrznuti proces pristupa, ako po njezinom mišljenju potrebne reforme – u pravosuđu, upravi, kod politike subvencioniranja i privatizacije – ne napreduju dovoljno brzo.

Važan preokret u Hrvatskoj započeo je tek prije pet godina, kaže zamjenik voditelja Hrvatske narodne banke, Boris Vujcic. Sa svojim škripavim parketima i zidovima prevučenim drvenim hrastovim pločama zgrada središnje banke smještena u središtu Zagreb djeluje kao čuvar tradicije i mirovanja. Banka se zaista i smatra institucijom u zemlji koja najbolje funkcionira i koja je jedno od malobrojnih mjesta u kojima mlada hrvatska inteligencija ima zadnju riječ. Vujcic je imao 36 godina kada je dobio ovo mjesto, devedesete je proveo u Francuskoj, Americi i u Komisiji Europske unije u Bruxellesu. 1989. godine Hrvatska i susjedna Slovenija bile su gospodarski najjače regije u čitavom komunističkom bloku, mišljenja je mladi bankar, dok je Slovenija danas daleko ispred. „Dakle, ima još toga što treba napraviti“, kaže Vujcic. „No, mi se krećemo.“

No, da li i dovoljno brzo? Emil Tedeschi se nada da će se u Hrvatskoj dogoditi ono što je u svim istočnoeuropskim zemljama do sada bilo pravilo: da izgledni pristup Europskoj uniji makne u stranu sve one u vladi i upravnim tijelima koji oklijevaju i otežu. Tedeschi trenutno nekoliko dana u tjednu provodi u Hamburgu kako bi tamo ubrzao integriranje preuzetog Haleko-a u svoju Atlantic grupu. Budućnost „s druge strane Europske granice“ za njega je „apsolutno nezamisliva“, kaže za vrijeme drugog, slučajnog susreta u zagrebačkoj zračnoj luci. Sin je poželio posjet nogometnom klubu Ajax, smije se Tedeschi, on, njegova supruga i dvoje djece na putu su za Amsterdam.

Kolega meni ste vi jos smjesniji sa ovim plahtama od postova povise. Da li se prezivate Tedeschi?